gurwoman

srijeda, 20.08.2008.

Kako sam probavljala u Tunisu i druge priče

Drugari i drugarice izjelice i ispičuture, evo me opet među vama!
Nije baš da živim životom Michaela Palina ili Anthonyja Bourdaina (novi idol), ali guzica i želudac vidjeli su ponešto puta u zadnjih mjesec dana.

Prvo se išlo u Tunis, da se malo onjuši nešto novo i da noga kroči na novi kontinent, makar samo sat i frtalj avionom dalje od Zagreba. Sve je popularniji i nuđeniji među hrvatskim putničkim agencijama, a relativno jeftin, pa svima koji se nećkaju toplo preporučujem. Osim ako niste mimoza navikla na raskoš Hiltona i Kempinskog i vrisnut ćete od užasa ako vidite da je fuga na kadi u hotelu malo pocrnila.

Elem, mi se odlučili za Hammamet, tunišku Opatiju, a od cijelog aviona punog presjeka hrvatskog puka, samo se još petero ljudi osim nas odlučilo za malo aktivniji program 3 dana safarija u džipovima + 4 dana Hammameta, što je bio pun pogodak. Dvostruki dobitak, avantura i nova lijepa poznanstva.

Dojmovi? Izuzetno pozitivni. Zanimljivo, drukčije. Totalno bezazleno i turistički, s jedne strane, jer država kojoj 80% privrede drži turizam sva je podređena uguravanju u razmaženu guzicu velikog bijelog čovjeka. Osim aviona Hrvata, sve je vrvjelo Talijanima (jebo feragosto, zašto ga uvijek potrefim?), Francuzima, Rusima, Nijemcima, Česima itd. Haleluja, nema Amera. A ni čopora hiperpripitih sredovječnih Engleza, što pripisujem nedostatku kulture alkohola. Svi forumi bruje o tome da su Tunižani ekstraljubazni. Ne mogu reći da su nisu, uslužni su, ali ništa posebno, većina samo mirno odrađuje posao. Ako se i rastope, to je zato što u nama gledaju hodajuće dinare. Samo se nadam da neće devaluirati na razinu dalmatinskog konobara.
Mali je bed što govore francuski, a engleski samo natucuju pa smo bili uskraćeni za zanimljive razgovore na višem nivou od "hau mač? - van dinar." A tako sam se nadala uz dupli čaj od mente izrešetati nekog finog blagoglagoljivog Mustafu tisućama pitanja koje su mi se rojile po glavi.

More? Iznenađujuće čisto (s obzirom na ostatak zemlje), ali inferiorno našem.

Vrućine? Aha. Začudo, u pustinji podnošljivije nego u gradu.

Promet? Katastrofa, ali ultrajeftino. Fala bogu da ne piju alkohol jer bi bilo pokolja na cestama kako voze, ali ovako su svi iznenađujuće mirni, opušteni i kul.

Cjenkanje i to? To je cijela znanost. Nažalost, uskratila sam si okušavanje u toj zahtjevnoj disciplini, osim pri kupnji šafrana i čaja od jasmina, nemajući potrebu za haljama, kopijama lakostica, beskorisnim suvenirima, nakitu, bodežima, nargilama, keramici, tepisima i šljokastim papučicama a la Aladin. Jer to je 99% ponude. Antimuž se opekao i završio njačući s magarećim ušima kad je za sranje od slamnatog šešira dao 60 kn umjesto realnih 5.
Da, trgovci i nuđači svega i svačega nasrtljivi su iznad granica podnošljivosti, ali onda se jednostavno moraš ufurati u neko zen stanje svijesti i tretirati ih kao komarce, ali uz smiješak.

Ugostiteljska i zabavna ponuda? Uglavnom užas. Miš-maš kopija drečavih europskih odmarališta: slamnati koktel barovi a la Zrće, diskači, picerije, tapas barovi, pabovi, čak i njemačka pivnica koja radi svoje pivo, francuski bistroi, slastičarnice a la Millennium... Jako malo izvornih stvari.

Jesu li me čudno gledali jer ne hodam iza muškog i nisam zakukuljena? Nimalo. Kao što rekoh, sve je podređeno turizmu i zapadnjačka dekadencija već uzima maha i među lokalnim mlađim pukom. Na turističkom sjeveru. Prema jugu sve je jadnije i ortodoksnije, ali i dalje te nitko ne ferma. Zanimljiv miks. Uobičajena slika je hrpa muškaraca koji po cijele dane ili leže u prašini naslonjeni na zid kuće ili masovno sjede vani u kafićima (žene su doma, bile one zakukuljene ili ne), ali svi okrenuti prema ulici kao hrpa najgorih baba tračara.

Klišei koji izlaze na nos? Pustinjska ruža čijoj sam se kupnji među rijetkima uspjela othrvati iako većina poklekne jer taj beskorisni i ne baš lijepi kamenčić neobična oblika nude svi, svugdje i uz sve, a košta samo 5 kn, iako bi uporan pregovarač mogao spustiti i na manje. I buketići jasmina koje ti svi turaju pod nos ili bacaju na tebe u obliku vjenčića. Divno miriše, opet samo 5 kn, ali odlučno ne. Odeš malo dalje i sam si ga nabereš.
No uspješno sam se našla u mnogim drugim, malo zanimljivijim kliše-situacijama za tipičnu turisticu:

Ovdje izgleda kao da uživam i zabavljam se kao nikad u životu, ali to je maska. Zapravo sam zatečena, ukočena, isključena i čekam da maknu to s mene:

Inače, prodavači magle valjda koriste priliku pa vole malu naivnu Europljanku koja im dopadne šapa fino izgrliti i izljubiti. Pogotovo kad je vašem muškarcu zanimljivije gledati neko brdo u daljini nego objasniti da mu baš nije najzgodnije ako vas otmu i odvedu u harem. Kiseli osmijeh na mom licu govori tisuću riječi.

Spretno smo unajmili dvojicu starih brka taksista koji su nas šestero satima po našim željama vozali razgledavati Kartagu, Sidi Bou Said, odveli na ručak pa u Tunis, dok su se luzeri koji su uzeli izlet preko agencije truckali u busu. Stričeki su iz gepeka izvukli i priručne halje da nas zamaskiraju i odvedu u razgled neke velebne džamije. Cijena izleta? 100 kn po glavi. Ručak? 50 kn. Iskustvo pišanja u džamiji? Neprocjenjivo. Nikad vidla čišći WC.
Evo me kao hanume:

Malo krajobraza. Mogu reći da je tišina u pustinji jedno od najljepših auditivno-meditativnih iskustava koje sam doživjela.

A sad ono glavno. Tuniška patrola Okusnog Pupoljka!

Prvo da se pohvalim da je probava bila besprijekorna i zloglasne arapske bakterije nisu mi mogle ništa, a nisam se suzdržavala od jedenja (treba nekome kutija aktivnog ugljena?). Dapače, prvi dan sam slučajno u usta strpala pokvarenu datulju s bubama u sebi.
Tuniška hrana? Zadovoljna probanim, iako nije bilo većih iznenađenja, ali ne i ponudom.
Hotelska ponuda je zbog strukture gostiju prosječna konfekcija europeizirane menzaške kuhinje. Tu i tamo se moglo probati malo njihovih salata (slično grčkoj), povrtnih složenaca, gulaša s hobotnicom ili janjetinom, finih kolačića nešto manje šećernih od turskih, a jedan dan imali su folklornu večer pa se moglo kušati nešto više. Najtipičnija jela koja smo kušali su brik (trokut masnog tankog tijesta punjen krumpirom, lukom, jajem, tunjevinom, nekad i kaparima) - kad su ga Talijani vidjeli, uskliklnuli su "Siii, calzone, eee!!!" - i kuskus u varijacijama s mesom, povrćem ili ribom. Ima se puno maslina, kapara i datulja, a jede se i plod od kaktusa koji je kao neka fina sočna koštuničava tropska voćka.

Otkriće mi je harisa - ova ajvarolika crvena masa. Ljuti začin od luka, paprike i ko zna čega još koji guraju uz sve. Prvi put sam rigala vatru, ali zaintrigirala me i odlučila sam se sprijateljiti s njome pa sam je pred kraj skoro jela na žlicu. Kupila i teglicu za doma.

Proizvode čak i rakiju od smokve, jako dobra, vrlo slična našoj smokovači, i liker od datulje, ok, niš posebno, ima miris jegera, a okus nedefinirane slatkaste žestice. Proizvode samo jedno pivo, Celtiju, po licenci firme koja radi Stellu Artois (nije neka preporuka), ali iznenađujuće lagano, pitko i dobro. Bolje jedno pošteno pivce nego masa Žuje, Kaltenberga, Pana i sličnih nuspojava hmelja. Vino je beskarakterno, ali pitko razočaranje.
Fini gusti sokići od netom iscijeđenog voća, naranče, dinje, lubenice i sl. česta su i jeftina pojava.

Najveća ljubav rodila se između mene i glavnog pića - čaja od mente, koji nema veze s našim. Tamniji, jači, šećerniji, savršeno prija na 40 stupnjeva. Imaju i apgrejdane verzije kad u njega stave pinjole ili bademe. Evo ga na slici desno, to je meza kojom su nas babe Berberice koje sad žive kao turistička atrakcija ponudile u svojoj preslatko, kao iz neke Ikee iz paralelnog svemira uređenoj kamenoj nastambici koju pohode horde turista. Ovo lijevo je neka pogačica, koja se tunka u mješavinu meda i maslinovog ulja:

Kupila čaj za doma, pokušavam ga imitirati, ali ne ide, kmeee.

Bili smo u par restorana, kao, domaćih, ali čim ste u turističkoj zoni i tu je sve ublaženo za krhko turističko nepce, a ja sam se baš nadobudno nabrusila na gastroavanture, ovčje gušterače, sote od devinih mošnja, zmiju na naglo i slično (vidi se tko se zapalio za Bourdaina). Lokalcima je uz cestu glavna fora janjetina, nešto kao kod nas, ali umjesto da vidite suptilne prizore mesa koje se vrti, oni ispred lokala objese cijele ovce, ovčje glave iz kojih kapka krv, kravlje glave... Dražesno. No to nisu mjesta za turističku nogu, unatoč mojim istraživačkim porivima. Nažalost, imam samo jednu plahu sliku:

I za kraj, jebo me ćuko ako ovo u masi turista u amfiteatru u El Džemu nije brat doktora Davida Dabića. Mladić? Haški tužitelji, istražite malo: