| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
A never-promised rose garden.
Richard Burton's translation of Saadi's "Gulistan"
lolavictrola@yahoo.com
Linkovi
Hidden children
Perlentaucher
Exquisite Corpse
New York Review of Books
The Gramophone
The New Yorker
Gambit Weekly
The Village Voice
The Film Society of Lincoln Center
Live Journal images
Louise Brooks
The Tiger Lillies
How to eat mangoes
How Stuff Works
Humbul Humanities Hub
Mouse development
Lya De Putti
Strange Attractor
Comiclopedia
Tijuana Bibles
Words Without Borders
Le Courrier des Balkans
Minamoto Kitchoan
The Internet Movie Database
Film Noir
La Cinémathčque française
Cuba Solidarity
Agnes
Ateh
Atrios
Baghdad Burning
Bidon
Blind Lemon Jefferson
Boris i Luka
Cannonfire
Cosmic variance
Dan Savage
Daut
Feminist blogs
Filologanoga
Haramlik
James Wolcott
Jimbo
Jordan
Juan Cole
Juliere
Kaseta
Kleeon
Koka
Makedo
Marsal
Moljac
Monoperajanka
Nachtfresser
Nikola
Pharyngula
Pike
Quod scripsi, scripsi
RealClimate
Rozi Slon
Scientific American
Squid
(xvii)
Syria Comment
SyriaPlanet blogs
Širin
Tea Time
Thanatz
Tramtincica
13
Vampir probodeni
Vampir uskrsli
Xiola
Arhiva:
Prvi post
9/11
Happy married people
Gay vjencanja u San Franciscu
Kako otici u Ameriku, postdiplomska verzija, I
Kako otici u Ameriku, II
Kako otici u Kanadu
Biologija zene i seksa
Moja muzika
Zeno, STOJ!
Kerry vs. Bush u Isuslandu
Bloomsbury
Delia Elena San Marco
Je li cool biti gay?
PFLAG
Hodoljublja
Women in science, Pakistan
Bellocq
”Heather ima dvije mame”
Nacisti i Crkva
Sovjetske slikovnice
Jan Morris
Fuge i lutanja
On bullshit
Prava homoseksualaca sirom svijeta
Genitalno sakacenje zena
O klitorisu
Deset dana u Havani
|
Volim hodati, MORAM hodati, u proslim vremenima hodala sam po 4-5 sati dnevno… Hodanje je najblize sto imam nekakvoj religijskoj praksi, peripateticka molitva zivotu, nacin zivljenja, nacin dozivljavanja, osvajanje prostora koji obitavam, i nacin pripadanja mu. Hodanjem sam posjedovala gradove, upoznavala lica, i izlagala sebe promatranju i interakciji. Hodanje je mentalna aktivnost, najbolje ideje padale su mi napamet u ritmu koraka, odmotala sam u hodu velicanstvene monologe, savrsena predavanja, originalne pjesnicke primjedbe, moments of vision, moments of being, i to sve baceno tako ludo rastrosno, ali neophodno, u zrak, jer to je cijena spontanosti i nesputanog zuborenja misli, u HODU. Svi mi znamo BITI autenticno, neprevazidjeni majstori smo sebstva, nitko nije ja kao ja. A ja sam najtocnije ja dok hodam. U svakoj drugoj situaciji samo sam aproksimacija i skica sebe, izivljavam neku naucenu ulogu: Istrazivac, Kupac Kruha, Ljubavnica, Kcer Koja Pise Pismo, Sex Kitten, Zena u Metrou, Brizna Prijateljica, Nevjernica, Gadura, Ljutita, Bijesna K’o Ris, Nasmijana… uh, boli glava. U hodu proslost je prosli korak, buducnost buduci, nemam lice, imam lik: hodac sam. Nemam spol, imam funkciju: hodam. I am a camera (Isherwood), da, ali JOS, ja sam i film i mracna soba i galerija i kriticki esej o onome izvana sto sam propustila kroz destilatore, analizatore i pecnice onoga iznutra. Prva hodanja, u Siriji, od mozda pola sata do klavira i natrag, dvije rute, uz more i kroz grad. Sanjarenje u hodu. Prve samostalne kupovine, od dzeparca, ruze za mamu. U Damasku i Kairu nikad sama. Split: prva velika duga hodanja, od Meja do Brda, do Instituta, jednom do Podstrane, krajnje neugodno i opasno gmizanje uz magistralu. Split je mali, uske ulice vijugaju, lome se, gube, vuku na sporu setnju otvorenu komunikaciji, prekidima, ne na usamljeno ritmicko hodanje. Beograd: mozda najvaznija stvar koja me privukla, siroki bulevari, raznolikost cetvrti, hodanja traju satima, a pejzaz se mijenja ponekad bizarno: kokosi i livada iza necije kuce u centru grada, blok do impozantnih predratnih zdanja. Misteriozne radnjice i sluzbe iskrsavaju uz duge ulice: neka albanska eksport-import firma, staretinarnice, Izgubljeno-Nadjeno (sluzbena gradska kancelarija ispala iz Iljf i Petrova s usamljenim cinovnikom s licem tuznog klauna), zgrade mijesanih stilova, s turskim visecim balkonima i neoklasicistickim ornamentima, kaldrma i beton, zasjenjeni vrtovi, cudni mrtvi prostori, kavane, Dunav… Ophodala sam Pariz, Veronu, Firencu i Rim, noge mi pamte njihove gradske planove. U Sjevernoj Americi porazili su me neprohodni gradovi za koje sam ogorceno govorila da i NISU gradovi, jer su neljudski, iz cega je logicno proizlazilo da njihovi zitelji nisu ljudi, ili su neka drugacija vrsta. A cim se kaze drugacija, brzo se misli “niza”. U Sjevernoj Americi ja i moje hodanje istrgnuti iz konteksta djelovali smo bizarno, gotovo suludo: uporno sam pokusavala hodati tamo gdje nije bilo plocnika, ili prolaznika. Jednom sam mrko marsirala niz Broad Street, od Quartera do “Movie Pitchers” kina, a pratila me gomilica homelessa, jedan se kikotao, drugi nesto pricao, treci se po inerciji klatio za drugovima, ali nisu bili u kondiciji, brzo su otpali. Drugi put pjesice sam stigla do glomaznog Superstorea, velicine manjeg aerodroma, i nisam imala izbora neko zaputiti se preko travnjaka, nije bilo pjesackog pristupa. Valjda sam aktivirala sistem za zalijevanje, odjednom su iskocile cijevi i pocele polijevati, a ja sam skicala i skakutala ispod mlazeva kao preplaseni zec. Povremeno sam hodala uz streetcar liniju od downtowna (Canal Street) do Uptowna (Carrolton), kroz St. Charles, ali stalna prijetnja kriminala unistavala je zadovoljstvo, trazila previse koncentracije i racunanja: izgledaju li ti tipovi opasno, gdje da predjem ulicu, je li taj kut premracan… Manhattan je preporodio hodaca u meni. Nije mi bilo nista nakon rada otkasati do Villagea, tri-cetiri sata brzog hoda, uz Central Park, niz Petu Aveniju ili Broadway, ako sam pocinjala bas od bolnice, ili niz Trecu ili Drugu ako mi je polazna tocka bio stan. No, ni Manhattan nije bio pravi hodacki grad, vidjelo se to po iritantnim prekidima nametnutim krizaljkastom mrezom prometa, taman biste uhvatili zalet duzinom jednog bloka, a onda bi vas zaustavili auti, i tako stotinu puta naizmjence. Nije se moglo pobjeci od prometa, i niste mogli pobjeci od cinjenice da ste njegov dio. Na Manhattanu vapila sam za otuznim trgom Marxa i Engelsa koji izgleda nitko zivi osim mene nikad nije volio, a ja sam ga obozavala jer se onako vjecito prazan cinio kao uvod u nenapisanu pricu u kojoj se jos svasta moze desiti, potrebni su samo ti vasi koraci na pozornici, ulaz lijevo, ili na napusteno klizaliste za ciji led niste sigurni, ili na osmotaktnu temu kojoj cete ishodati varijaciju, svaki put drugaciju… U New Yorku sam opet pocela hodati i nocu, premda nikad onako kasno kao u Beogradu, u kojem sam se znala zaputiti oko ponoci, a vratiti oko tri-cetiri ujutro. Jednom sam oko dva nocu u mom susjedstvu, na Tasmajdanu, srela nekoliko mladih ljudi s ogromnim crnim psima, pravim Baskervilcima, igrali su se cijelom duzinom parka. Po danu bavila sam se time da saznam sve o svemu, nocu sam trazila nesto sto se nikada ne moze znati. Zadnje veliko hodanje u New Yorku potrajalo je cijelu noc, slijedila sam East River i docekala zoru u Battery Parku. Moj prijatelj Eric “Lord” Byron, koji je vikendima iz altruizma pustao antikvarne ploce od 78 okretaja na gramofonu s trubom kojeg je sam napravio, na Washington Squareu, a radnim danima bio kurator muzicke kolekcije muzeja na Ellis Islandu, pojavio se za nas dogovoreni dorucak sa svojim psicem od drva i kartona na kotacicima, kojeg je isto sam napravio i koji je bio jedini mezimac otkako mu je Nabucco umro. |