|
kroz guste krošnje, već oronulog hrasta, probijala se slaba svijetlost punog mjeseca. ničim izazvan, lagani je povjetarac zapuhao i razbio monotonost gorke tišine. svojom je bijednom snagom okrznuo truli list koji je posljednje sekunde života crpio iz siromašnih zaliha. znao je da će sljedećim udracem povjetarca njegov život okončati, no unatoč tome bio je sretan, sretan što je mogao udisati zrak. prihvatio je život kakav ga je snašao. život starog, trulog lista.
nekoliko metara ispod, u sjeni starog hrasta, sjedio je čovjek. bio je mlad, naizgled pun snage...neukrotiva kosa padala mu je niz leđa, rjetka brada prekrivala mu je lice, a obrve koliko god guste bile, nisu uspijele prekriti oči pune mržnje. nije vidio ništa dobro na ovom svijetu. izgubio je vjeru, ubio nadu, a ljubav nije ni poznavao. tvrdio je da se život urotio protiv njega, a nije ga ni pokušao nastaviti živjeti. govorio je kako nije imao izbora, a uvijek je izabrao krivi put. krivom je odlukom izgubio sve. kajao se, ali nije mogao priznati krivnju. jedino što mu je ostalo bio je njegov ego. očima mržnje nije uočavao ljubav koja ga je slijedila. spas je tražio na pogrešnom mjestu: u sjeni starog hrasta sa užem u rukama. donio je konačnu odluku. predao se, a nije ni imao neprijatelja. bio je potpuno izgubljen...
mjesec je sjao punim sjajem. zapuhao je lagani povjetarac. u nijemoj noći začulo se otkidanje petiljke, a trenutak kasnije i tup lom petog vratnog kralješka. te je noći oronuli hrast bio svjedokom dvaju događaja, dvije smrti.
|
