Bijeli Zagreb grad
Vratih se. 5 dana metropole… To je bio odmor za dušu. Dobro, bilo gdje 5 dana bez posla i obaveza bilo bi super. I sada opet na posao, šmrc, kmee…
Krenuli smo u petak autobusom iz Rijeke, preko snijegom zametenog riječkog prigrada, snijegom pretrpanog Gorskog kotara, do Zagreba. Promet bez ikakvih problema, ceste čiste. Samo što smo morali putem slušati nekakve tri glupače na zadnjem sjedalu, koje su, kako mi to kažemo, jugošvabe (tj. samo dvije, jedna je prava Njemica); to su bili razgovori na nivou dječjeg vrtića, ali što se može. Otrpili smo…
Zagreb je u petak izgledao prekrasno, zavijen svježim netaknutim snijegom, još se nije stvorila ona iritantno crna bljuzga, niti je još pretjerano poledilo što je omogućilo normalno hodanje alternativnim pravcima.
Nakon što smo iskrcali stvari u bratov stan, krenuli smo do obližnje Dione kupiti nešto namirnica za predstojeće nam dane. Pred ulazom u trgovinu ima jedna prilazna rampa, prema kojoj ja hrabro zakoračih i stadoh u 15 cm vode; srećom na prstima te mi cipele nisu promočile. Moram napomenuti da je boja vode tj. bljuzge na tom mjestu bila identična boji asfalta u potpunosti, a da dokažem moju tvrdnju mojoj dragoj K. koja je padala s nogu od smijeha, počekasmo ispred ulaza. I nedugo zatim tuda prolazi jedna djevojka; i ugazi na isto mjesto, samo u niskim cipelama i propadne do kičice, što izazove salvu vriske i prešutnih psovki s njene strane. To mi je bila dobra zadovoljština, ipak nisam jedini…
Kad smo iskrcali namirnice u stanu, trk na tramvaj i u grad. Slijedio je maratonski obilazak trgovina. Mislim da smo ih sve obišli taj dan. I kupili mnoštvo stvari. U toj silovitoj strci za što boljim i jeftinijim, zaustavismo se u Subway-u. Tada i više nikada. Jer platiti za pecivo i pol 51 kunu nije baš jeftino, i nikakva kvaliteta ne opravdava toliku cijenu.
I ostalih dana je bilo slično. Nije bilo hladno, kiša nije smetala. Šetali smo do iznemoglosti, držeći se za rukice. Romantika, sentimentalizam, oduševljenje. Meni je bilo fenomenalno.
Doček je bio priča za sebe. Htjeli smo ići na trg. Dok smo bili u stanu, kiša je padala do jedno deset, pola jedanaest. I onda smo se nećkali; ići, ne ići, možda opet počne padati… Odlučili smo ostati u stanu. Nekako smo dočekali Novu i zaspali prije jedan. Nije baš za neku pohvalu. Ali odlazak u Zg je bio zbog 5 dana provedenih zajedno, a ne zbog dočeka Nove, tako da mi takav doček ne smeta.
Svaki dan smo bili u Cinestaru. Što se može, filmofili do kraja :-) Pogledali smo pet filmova, i to kronološki: Nepodnošljivi Bodou, Revolver, Wallace i Gromit u velikoj povrtnoj zavjeri (plus bonus crtić s fenomenalnim pingvinima iz Madagaskara), Gospodar rata i za kraj Transporter 2. Revolver me je razočarao, i to jako. Veliki sam fan Richievih filmova, ali ova psiho-sranja su previše. Film je prenaporan, ne preporučam gledati. Ostali su bili dosta dobri, razonoda na nivou, gomile kokica prožvakane u transu i hektolitri Pepsi-a pretočeni u grlo.
Oduševila me je i Tolkien's house na Kaptolu. Jedno vrlo ugodno mjesto za popiti kavu. Preporučam posjetiti svima koji nisu bili, a fanovi su Gospodara prstenova. I onima koji nisu.
Par riječi o penzionerima tj. umirovljenicima. Takve lude starce ne vidjeh još. Kolektivno puknuti u mozak. Na primjer… Stojimo i čekamo zeleno na pješačkom preko četiri trake. Kad se jedan od tih bisera usudi zakoračiti na cestu (na semaforu za pješake crveno!!)? Škripa guma, kočenje, zadnji djelići gumene materije otpadaju sa pneumatika u želji da zaustave vozilo, užasnuta faca vozača koji već vidi svoje inicijale, broj godina i registraciju svojeg vozila u crnoj kronici lokalnih novina… Zaustavi se, jedva, 20 cm od starca. A stari, ni okom da trepne, nastavlja preko brzinom puža sa srušenom kućicom. I tako nakon pola minute stiže do druge trake, i zaustavlja se na crti. Nitko neće da stane (koji prokletnici, misli on u svojoj glavi, što ne vide da prelazim). Tako stojeći neko vrijeme na crti između dvije trake, čeka da se automobili zaustave, ali oni ga ne vide, grabe svojim putem u daljinu prema bezbrojnim ciljevima putovanja svojih. I tada se okreće za 90°, te nastavlja put po srednjoj isprekidanoj crti istom brzinom!!! Strava i užas!!!
Bilo je još sijaset takvih bisera, izleću ispred tramvaja, automobila, autobusa, svega što se miče i što je opasno po život. Bez uvrede, Zagrepčani, ali toga nisam vidio u Rijeci. Dobro jesam, ali možda par puta u zadnjih deset godina.
Uglavnom, bilo je super na odmoru. Bilo je tu još puno zanimljivosti, ali bi onda ovaj post bio stvarno predug (a kao sad nije; op.a.), pa to možda ostavimo za neki drugi put. Vratili smo se u utorak navečer. Bio sam tako umoran da sam uspio sjesti na krivi bus. Počele su mi se priviđati brojke izgleda. Previše sam se odmorio:-), vrijeme je da se vratimo na posao.
Ne opet posao……. (krik užasa)
|
