Zbunj

Da prekratim mučne mi sate na poslu mojem, odlučih jučer instalirati neku igricu, pa je odluka pala na Yamb. Baš mi je trebalo nešto jednostavno.

I u besciljnoj potrazi za dragoj mi zabavi naletih na stranicu developer.rs.sr. Jedan vrlo interesantan uradak nekog srpskog čovjeka.

I među raznim i inim linkovima, ima jedan dio sa downloadom gdje nađoh i Yamb. Ali tamo nađoh i interesantnu gomilu drugih mozgalica i sličnih uradaka za razbijanje monotonije radnog vremena. I u toj gomili nađoh neku mozgalicu koju je postavio mama i tata fizike, Albert Einstein. Skinuh je, ciglih 25 kB. I krenuh u rješavanje.

Moram napomenuti da je autor ovog programa malo preimenovao narodnosti i ostale stvari, te ih prilagodio srpskom podneblju. I ja to rješih dosta brzo. Ali kad pitam program da mi provjeri rješenje, kaže da nije dobro.

Stoga molim, neka netko provjeri, možda ima više rješenja. Ime programa je AJNŠTAJN.

A moje rješenje:

kuća 1 kuća 2 kuća 3 kuća 4 kuća 5
žuta plava crvena zelena bela
Šumadinac Sremac Podunavac Mačvanin Banaćanin
Šljivovica Ljuta Klekovača Lozovača Travarica
Morava Drina Zeta Srbija Drava
Mačka konj ptica riba pas

Uživajte!
P.S. Ako netko želi provjeriti koliko je veliki Srbin neka instalira Srbomer 2.

:-)))

P.P.S. Nemam namjere vrijeđati ostale narodnosti, zato se izvinjavam ako su neki moji prethodni redovi nekoga uvrijedili.

Selim se!

Da, konačno...

Doduše, stan u najmu, ja i još dvojica u trosobnom stanu s dnevnim boravkom... ali konačno idem od kuće u "beo svet", probati sam. I mislim da će mi biti super. Genijalno...

Kaže mi prijatelj da sam to trebao dok sam studirao, da sada više nije tolika fora, ali meni se čini da će mi biti bolje, sada kad sam "ozbiljan"... Ozbiljan... hmm, da. Mislim da jesam.

Dakle, ujutro ću se dizati, ići na posao, s posla natrag i onda postdiplomski, ili fuš ili TV... Ima mnogo mogućnosti, a nitko ne pita kamo ideš, kad ćeš se vratiti, nitko ne gleda je li krevet napravljen i da li je suđe oprano. Nisam ja baš neuredan, ali jednostavno mi smeta kad mi netko stalno visi nad glavom i, na neki način, stvara grižnju savjesti. Želim jedan dan doć s posla i jednostavno se zavaliti ispred televizora i gledati ostatak dana reprize (nažalost ;-) ).

Odluka je pala da se kreće za vikend. Na poslu neću ništa reći, možda užicam kakve putne troškove, a to bi bilo mmmmmmmm... Piše se popis stvari koje treba uzeti... Još moram jedan dan ići u stan da izmjerim sobu i namještaj, da napravim idealan razmještaj namještaja i da vidim da li će mi još što od namještaja biti potrebno...

Popis glasi ovako:
- računalo
- TV
- HI-FI
- gomila CD-a (Divx, mp3, ...)
- knjige (faks, za čitanje i ostalo)
- budilica
- odjeća i obuća
- stvari za higijenu (četkica, dezodoranti, parfemi, žileti, škarice za nokte, balzam poslije brijanja,...)
- dokumenti razni
- karte za Magic (znam, malo sam djetinjast)
- fotoaparat
- šalice za čaj i coffie
- ventilator (dok ne ubodem klimu - prijenosnu, naravno)
- pegla
- telefon
....

Molim ako netko ima kakav prijedlog neka napiše.

Jedva čekam...

Ah to pivo

Ovo jučer nisam mogao povjerovati vlastitim ušima... Zato to moram podjeliti s vama.

Bili ja i moj vrli, prije spominjani šef na nekom gradilištu. I kad smo to obišli, vozimo se doma, a on kaže:
"Kako ovi rade loše, jako loše... A kako i mogu raditi dobro kad piju pivo dok rade. To i mora biti teški fuš."

Ja nisam mogao vjerovati. Ajde da je to rekao nekome drugome, ali meni... Jer ja znam da on tokom radnog vremena slisti najmanje tri Ožujske u limenci,i to u kancelariji.

Stvarno ne mogu vjerovati da jedna fakultetski obrazovana osoba može tako nešto izvaliti. Možda smatra da ja ne kužim neke stvari, ili mi hoće reći da njegovi projekti ne valjaju :-))

Bilo kako bilo... Više puta mi se dogodilo da ljudi misle kako ja ne kužim neke stvari. Ja inače ne komentiram, ali to ne znači da ja ne kužim i ne vidim... A vidim puno više, i shvaćam puno više nego ostali.

Možda to jednom skuže, ali tada će im biti kasno. ;-)

1929.-2005.
Posljednji pozdrav mom dragom noniću.
Naše zajedničke uspomene zauvijek će te čuvati u mom srcu.

Prokletstvo bogatih

TOOOOOO!!!! SEDMICA NA LOTU!!!! IMAM JUUUU!!!

Ne, nisam dobio. Ali, koliko ste puta u životu željeli uzviknuti dotičnu rečenicu? Ja mnogo puta. Svaki prokleti put kad sam uplatio. I nadao se...strepio. I kad izvuku prvi broj, nade moje padaju u vodu.

I neki dan se uhvatih u razmišljanju: a što ako dobijem? I ustvari nakon dugog razmišljanja shvatih da bi mi to možda uništilo kvalitetu života.

Npr, pred jedno mjesec dana dobio sam novu Opel Astru na test tri dana. Ja zadnju večer nisam mogao spavati, bio sam nervozan, uzbuđen, jedva sam čekao da ju preuzmem.
A onaj tko ima silne milione ne bi ni trepnuo: "Danas sam kupio svoj četvrti Ferrari. Već su mi dosadni..."

Istina, kupio bih sve one stvari koje sam oduvijek htio, a o kojima mogu samo sanjati. I to bi bilo to. Ne bi više postojala ona maštanja: "A kad bih imao ovo, onda bih ono..." Duhovno bih propao.
Jer apetiti rastu. Sada bih želio stan i auto, pod hitno, i to je uglavnom sve. Poneko putovanje na daleke i egzotične destinacije i to je sve.

Zanima me o čemu maštaju bogati? Što je njihov cilj u životu?

Ali, na kraju priče, ipak bih volio dobiti na lotu, pa makar na jedan dan. :-)

Posao

Godina dana...

Ne mogu vjerovati... Prošla je cijela godina dana da radim u ovoj firmi.
I sad bi kao trebalo pogledati unatrag i vidjeti što se je naučilo i postiglo u tih prvih godinu dana mog rada kao dipl.ing.građ.

...

Eto, upravo toliko. Jedno veliko ništa. Dobro, ruku na srce, skoro ništa. Sve je ostalo kao što je bilo prvi mjesec.

Nego, malo riječi o firmi u kojoj radim; da bi slika bila cjelovita.
Radi se o jednoj maloj građevinskoj projektantskoj firmi u kojoj rade šef, šefica i JA. Zamislite atmosferu...
Šef je neki čudan tip. Taj ne govori skoro ništa. A misli da je pokupio svu pamet ovog svijeta. I uvijek je u pravu, ali baš uvijek, bilo da se govori o građevinarstvu ili atomskoj fizici. Razumije se u sve, avione, vožnju (NEMA VOZAČKE), kompjutere,... Ma, Tomislav Ladan je goli q'urac za njega. Bilo bi dobro da je istina, ali nema pojma.
Šefica je zakon. S njom čovjek može o svemu popričati na normalan način.

Ali ovaj prethodno opisani...

Nego da se vratimo na mene. Kada smo pregovaraliu o poslu dogovor je bio:
-plaća 5000 kn, od čega pola "na ruke" (tj. prijava na cca 2500)
-prijava kao pripravnik u programu "s faksa na posao"
-dodatna stimulacija na osnovu rada
Da znam, nije nešto, ali je tada zadovoljavalo. Što se tiče ovog "s faksa na posao" država im nije isplatila još ni kune (a sve mi se čini i da neće). Dodatnu stimulaciju nisam primjetio, osim onog: "Vidimo se sutra."

Sada više ne želim tako. Malo novaca dobivam na račun, mali mi je prosjek. Neka netko proba dignuti kakav kredit s tim prosjekom. U mirovinskom fondu nakon jedne godine imam ušteđen neki sitniš. Na posao putujem 50 km, i doma 50 km, što je 100 km dnevno, hoću reći da mi nisu plaćeni nikakvi putni troškovi.

Ne želim više tako. Hoću prijavu na puni iznos, ugovor za stalno i plaćene putne troškove. Ili ću potražiti neku firmu koja će mi to omogućiti. A mislim da bi relativno lako mogao naći takvu. Pogotovo ako sam budući magistar znanosti (ambiciozno). I to ću im reći.

Da, hoću.

Poznavajući sebe i svoje sposobnosti znam da radim dobro i brzo. I oni to znaju. Samo se prave da to ne vide, nikad nisam dobio pohvalu da sam nešto dobro napravio u ovih godinu dana, ali ni prigovora baš nije bilo. Jednostavno sjedim i radim. Bez pitanja.

Baš me zanima što će reći kad se potegne ovo pitanje, ugovor mi ističe 01.08.

Ako netko ima kakvog posla za ambicioznog inženjera građevine i spreman je ispuniti gornje uvijete, bilježim se sa štovanjem.