Ge točka

subota, 31.07.2010.

Sebičan, i briga me za druge!

Ljudska priroda je iznimno egocentrična i sebična. U potpunosti smo otporni na događaje koji se ne tiču isključivo nas samih. Nema nikakvih reakcija na išta što nije povezano barem s djelićem nas samih. Nema suosjećanja, potpore, osjećaja pripadnosti...

U svemu smo takvi, bez iznimke. Kad obolimo onda odjednom brinemo za sve koji su se suočili s bolešću. Primjerice, poznati koji su oboljeli od raka odjednom počinju s donacijama, bore se za sve koji pate od strašne bolesti kao i oni. Do jučer nisu brinuli... To je logično i nije za osudu, svi smo takvi!

Ali fascinantno je kako nam se može okrenuti svijet naglavačke kad se dogodi nešto o čemu prije i nismo razmišljali. Za shvatiti bit najbolje je pročitati Dickensovu ''Božićnu priču''. Ako netko slučajno ne zna, riječ je o bogatašu kojeg na Badnju večer posjete tri duha te podsjete na neke stvari iz prošlosti, ali i onoga što bi ga moglo čekati u budućnosti ako nastavi po svom. Kad osjeti na svojoj koži neke stvari, promjeni se na bolje.

Možda su ovo prejaki primjeri, ali može se i na manjima... Ako imate crvenu majicu, odjednom primjećujete ljude koji nose crveno. Ako imate crven auto primjećujete crvene aute. Kad idete u školu, faks ili posao primjećujete većinom ljude koji također idu na ta mjesta. Kad upišete auto-školu odjednom primjećujete prometne znakove za koje bi se zakleli kako ih niste apsolutno nikada vidjeli i kako ih je sigurno netko postavio prije koji trenutak na mjesto kraj kojeg ste prošli tisuće puta...

Ljudska priroda je uistinu egocentrična i sebična!

A opet... Kad volimo ne primjećujemo nikoga i ništa... Zanimljivo, zar ne?

Highlander

Svi se sjećamo prvog poljupca, kao i prvog seksa, prve veze....

Zanimljivo je kako se broja dva sjećamo slabije, ako se i sjećamo. A sve zato što je to prvo ono što smo toliko čekali, ali i zato što je ispalo potpuno apstraktnije od samog maštanja, kojeg je bilo napretek tijekom iščekivanja i slušanja drugih kako prepričavaju iskustva.

A onda se dogodilo nekako... Najbolja riječ je ''blah''. Zbunjeni, sve smo radili po 'šabloni', onako kako su nam rekli. Priče o hvatanju graška u čaši vode, laganom rotiranju lijevo i desno... Sve je nahrupilo i nije imalo veze s vezom, situacija je u stvarnosti drugačija.

Kao i seks, sva teorija pala bi je u vodu kad se osjetila ona toplina, ona povezanost. Ali ubrzo nastupi zbunjenost i određena vrsta straha, onog slatkog straha. Ostane dojam, ali i neka praznina, kao da je trebalo još nešto, ne znamo što, ali zasigurno to nije sve, nije to to!

Na temeljima tog prvog iskustva nadogradili smo se i krenuli u pohode na drugi, treći, četvrti... Bilo je sve bolje i bolje, znali smo što volimo i želimo, kako dođemo do toga, a i držali smo se onih koji su dijelili slične želje, sličnu strast...

Nema razlike ni u vezama. Kad ti slome srce sljedeći put paziš, malo i previše, ali postavljaš se zatvorenije, čvršće, možda nepravedno prema sljedećoj osobi u nizu. Ali ne ostaje samo slomljeno srce iz prethodnih avantura. Tu su i razna tepanja, način razmišljanja, glazba, filmovi, neke navike.

Koliko ste se puta zatekli da činite nešto što ste činili s bivšim partnerom? Na koliko su vas stvari 'navukli' nesvjesno?

Ljubavna iskustva zato jesu poput Highlandera, iz svakog upijemo nešto i 'jači' smo za pokoju stvar, spremniji za nove izazove.

Sve se to gradi poput piramide, a kad stignemo do vrha često ni nismo svjesni isprva, ali postanemo s vremenom. Samo, razlika u ovim usporedbama jest u tome što kod ljubavnih iskustava nije najjači onaj koji je svladao njih najviše. Kao što nije ni najveća piramida najdomljivija. Upravo suprotno, kod ljubavnih iskustava je manje više.

petak, 09.07.2010.

Kurt nije doživio nirvanu, Krist jest

Bespuća interneta bacila su me na razne strane. Poželio sam poslušati The End (Doors) u live verziji, na što sam automatski počeo razmišljati o tome koliko su ljudi poput Jima Morrisona ostavili prije 30. godine. Približavajući se toj okrugloj brojci shvatiš kako si sam zapravo postigao u globalnom smislu - ništa.

Ali opet, živ si, imaš svoj mali svijet i krug obožavatelja u vidu obitelji i prijatelja. A baš to je ono što traže mnogi, a kada nisu pronašli odlučili su otići. Neki jednostavno nisu imali nikoga, drugi su imali previše nekoga - kao Kurt Cobain. I jedni i drugi osjećali su se praznima, nedostojnima života na ovom planetu. I hop, cap, bum - svi su otišli.

U svim tim razmišljanjima i promišljanjima upao mi je u oko Krist Novoselić (basist Nirvane, kao i suosnivač benda). Nisam znao da je pohađao gimnaziju u Zadru i fasciniralo me kako nije više eksploatiran u Hrvatskoj, posebno od strane raznih gurua javnog i političkog života. I tako sam se odlučio malo dublje upoznati s Kristom.

Nekad čupavi i kržljavi grunger danas je ćelavi debeljko, duboko involviran u politici. Tvrdi da je jedan od razloga petljanja s njome ono što je 1993. godine vidio u Hrvatskoj - rat, smrt, uništenje. Ali nisu političke teme ono što me zainteresiralo, već jedan odličan tekst u kojem je spojio dva samoubojstva i ukraden natpis u jedno.

Zapitao se kako si je netko poput Kurta mogao oduzeti život tako olako, ne shvaćajući dar koji ima. A s druge strane čudio se kako su zatvorenici zloglasnog Auschwitza u toliko neljudskim uvjetima željeli život, borili su se za njega svim silama.

Rijetko dobar članak s rijetko dobrom poantom. Uistinu, kakva je to parodija u ljudskom postojanju? Je li poanta našeg življenja svim silama stići do želja i snova, odmaknuti se od ruba, samo zato da bi shvatili kako nas prevelika količina ostvarenih želja i snova upravo vraćaju na isti taj rub, ali u suprotnom smjeru, onom bez povratka?

Najbolje sam se osjećao kada bih ušao u second hand shop i pronašao nešto novo. Nedostaju mi ti osjećaji, te male radosti i iznenađenja. Toga više nema - Kurt Cobain, 1993.