Ge točka

petak, 25.06.2010.

Dok nas smrt ne rastavi

Francuzi su najpoznatiji po čemu? Ne, nisu po vinu i ispadanju sa Svjetskog prvenstva već po prosvjedima. Da, oni pokazuju neviđenu razinu svjesnosti i solidarnosti kad je riječ o nepravdama s vrha. A njih ima mnogo jer i oni na vrhu su solidarni kad treba ujebat narod.

Ništa čudno, ima toga svugdje, ali nigdje nema toliko otpora nepravdi kao u Francuskoj. Barem tak izgleda na prvi pogled. Ali, može prevariti nekoliko stotina tisuća ljudi na ulici, čim sindikati kvrcnu prstom. Tko zna, možda se ispod te mase krije neki nečist cilj. Kako to ne može nitko dokazati neka ostane da im je cilj ispraviti nepravde poput kresanja broja radnika, smanjenja plaća, uzimanja sirotinji, povećanju radnog staža...

Povećanju radnog staža, da... Kod nas se radi do 65 godine već duže vrijeme, toliko dugo da se rijetki i sjećaju. Kod nas se kažnjava prijevremena mirovina kao nigdje drugdje. U prijevodu, nama kažu da umremo na radnom mjestu. A isti oni koji nam to donose imaju pravo na mirovinu nakon što odrade dvije godine u Saboru. Zanimljivo, nije li?

Posebno su zanimljive cifre. Kao porezni obveznici plaćamo naše drage zastupnike, održavamo na životu njihovu bit, njihove ciljeve, njihove privatne poslove, kredite... I onda lijepo nakon 40 godina prosječna nam je mirovina 1900 kuna, a njima nakon dvije godine devet tisuća (9000) kuna. Dovoljno za izići na ulice? Nikako.

Ali sad je prošao referendum zbog Zakona o radu, koji je trebao samo biti šutiranje mrtvog čovjeka. Svejedno, hvale je vrijedno to što su sindikati uspjeli barem na papiru dobiti glasno ''NE!'' hrvatskog radnika, umirovljenika, studenta... U tome smo najjači, šutke promatrati i brundati u bradu, tiho da nas se ne čuje, ili pisati glasno da nas se u tišini pročita.

Nema veze, uspjelo se, iako već sada Vlada najavljuje rezanje nekih prava da bi naplatili referendum. Naravno, neće se uvesti porez na luksuz jer nitko nije lud da uzima iz svojih usta. Uzimat će se radnicima i umirovljenicima. Dakle, da bi se izborili za svoja prava, moraju ostati bez svojih prava. Zamislite izbore nakon kojih pobjednik plaća svoj dug iz predizborne kampanje i daje račun otkud se financirao. Hm, da, to u demokratskim i civiliziranim zemljama postoji, baš kao što postoji i bunt građana.

Kao u Francuskoj, u kojoj ljudi ne žele raditi do 62. godine života, oni žele svoju starost, žele uživati prije smrti u onome što su zaradili. Kod nas ipak radimo za druge, a ne za sebe, zato i nema smisla da idemo u mirovinu.

Iz tog se razloga planira uvođenje posebne zakletve u trenucima dok mlad čovjek izvadi radnu knjižicu. S rukom na srcu, pogledom u hrvatski grb, iznad kojeg je slika aktualnog premijera/premijerke, mora glasno ponavljati:

„U dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, radit ću dok nas smrt ne rastavi.“

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.