Ge točka

srijeda, 19.05.2010.

Vratite nam Brandona, Brendu i Dylana!

Sjećate se možda emisija, serija, crtića svog vremena? Prema tim emisijama, serijama i crtićima se može i baciti oko na ljude tog vremena, što ih zanima najviše. Koncentrirao bih se na serije, ponajprije jer serije gledaju i djeca, gledaju ih odrasli, gledaju ih svi.

Primijetio sam dosta trendova na tom području tijekom života. Bilo je tu Dinastije, pa nezaboravne Santa Barbare, znači bum sapunica, bum tračanja, vođenje života poput tih sapunica, itd, itd.

Polako se tu primjećivalo da se ekipa pali na sapunice, nastalo ih je na stotine, a samim tim raspršila se publika i to sve skup više nije bio trend.

Ali zato Beverly Hills jest. Nešto novo. Bogati, mladi, uspješni Amerikanci, tinejdžeri. To je bio bum kakvog svijet nije vidio. Svi su htjeli izgledati kao oni, 16-godišnjaci su dobivali komplekse što ne izgledaju ko Dylan, Brandon, Brenda itd., ne obazirujući se na to da ih glume 30-godišnjaci. Po školama se počelo gledati tko je popularan, oblačilo se poput njih, stvarno trend i pol. Naravno, brzo se krenulo s Melrose Placeom, pa s milijun sličnih serija, teen filmića, ovog onog. Propalo i to polako...

Novi bum 90-ih bile su serije s bolnicama. Chicago Hope, Hitna služba... Ljudi su se počeli osjećat educiranima jer gledali su seriju s toliko novih fraza, latinskih izraza, novih stvari, modernih. Otupjeli su na gledanje ozlijeda, operacija... S vremenom je postalo poželjno ubaciti što je moguće više novih bolesti, više operacija, više krvi, rezanja skalpelom... Polako je i to pustilo ljude jer ovo društvo treba nešto dinamičnije, brutalnije.

Počelo je doba policijskih serija. Prvo su to bile neke soft policijske gdje dobri plavi momci love kriminalce. Onda se prešlo na drugu stranu priče i svjetski bum doživio je Oz. Tu su ljudi suosjećali s najbrutalnijim ubojicama, pratili njihove (ne)živote. Serija koja je pokazala da TV može svakoga učinit pozitivcem. Polako je i sve to otišlo, a onda... pljas!

Evo današnjeg doba, sve je puno ekipa za očevid, CSI ovog i onog, razni profileri, pregovarači, svaki dan, na svakom programu. Stvarno veliki prasak što se svijeta TV serija tiče.

Te serije jesu zanimljive, stvarno jest fora vidjeti kako forenzičari sve to skupa rade, ali što je prevše je previše, a granice se nastavljaju probijati. Zato je i trebalo dodati puno sočnih detalja.

Tako ćete imat priliku vidjet (nepotrebne) scene ekshumiranja, scene leševa, kuhanja lubanja, rezanja glava, prikazivanje trulih organa, krvavih trupala... Publika to traži!

Sada zamislite na temelju svih ovih serija kako djeluje sve skupa? Gledajući iz kuta normalnog čovjeka baš i ne djeluje, ali... Koliko vas koji pratite te forenzičarske serije tijekom serije ne razmišlja nešto tipa "dokaz bi se sakrio bolje ovako nego onako" ili "da je oprao ruke ovim ili onim ne bi imao tragove krvi"?

Sad zamislite neku ne baš normalnu i labilnu osobu kako to gleda non stop. Stalno razmišlja o tome kako ubiti bez da se otkrije, proučava sve detalje itd. Na kraju ubije. U Americi (gdje drugdje) ove serije smatraju jako lošima jer ubojstva takvog tipa su se povećala, što zastrašuje.

Ni doba pisanja o serijskim ubojicama, njihove biografije i knjige ili bilo kakvi mediji o njima nisu izazvali toliko kopiranja koliko serije ove vrste, čak niti filmovi o bandama nisu takav bum ubojstava potaknuli.

Nekako se čini da su generacija Dinastije, Beverly Hillsa i sl. ipak normalnije gradile taj dio sebe nego generacije koje odmalena gledaju ubojstva, seciranja i lubanje. A možda sam i ja ostario...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.