Trenutak...
17.03.2006., petak
Fotopost#5
15.03.2006., srijeda
:::::Tuga u svijetu:::::
|
Ovo je naprosto šokantno! Dobio sam to na mail i bez obzira što piše da ne prekidam mail, mislim da će ga na ovaj način puno više ljudi vidjeti. Širite dalje Pazljivo pogledajte obje fotografije i procitajte poruku ispod njih. Posaljite poruku, u sto vecem broju, svojim prijateljima i poznanicima. Slanje poruke vam nece ispuniti nijednu vasu zelju, a ni brisanje vam nece uzrokovati nesrecu (kao sto to obicno pise u lancima srece). Rijec je o nasoj moralnoj duznosti. Lijepi pozdrav i cuvajte se!  Slika Slika u mail-u, zabiljezena 1994. godine tijekom sudanske nestasice za hranom, je osvojila „Pulitzer-ovu nagradu. Slika prikazuje izgladnjelo dijete koje je puzalo prema kampu s hranom Ujedinjenih naroda udaljeno samo 1 km od mjesta slike. Na slici, lesinar ceka da dijete umre kako bi ga mogao pojesti. Slika je sokirala cijeli svijet. Nitko ne zna sto se dogodilo s dijetetom, kao ni Kevin Cartner koji je napustio mjesto nakon sto je uhvatio fotografiju. Tri mjeseca kasnije fotograf je pocinio samoubojstvo.  Ovo je pronadeno u njegovom dnevniku: „Dragi Boze, obecavam da nikad necu bacati svoju hranu bez obzira kako loseg okusa bila ili kako sit budem bio. Molim se da ce On sacuvati ovog malog djecaka, voditi ga i sacuvati od bijede. Molim se da cemo biti osjetljiviji na svijet oko nas i da necemo biti zaslijepljeni nasom sebicnom prirodom i interesima. Nadam se da ce nam ova slika biti podsjetnik koliko smo sretni i da nikad necemo uzimati stvari olako.“ Molim te ne prekini mail … posalji ga svojim prijateljima na ovaj dobar dan. Pomolimo se za one koji pate bilo gdje na svijetu i posalji ovo kao prijateljski podsjetnik. Sjeti se slike kad se pozelis pozaliti na hranu ili kad ju pozelis baciti…. OBECAJTE DANAS …. NIKAD SE NECU RASIPATI S HRANOM Ovo je stvaran svijet u kojem zivimo i ovo su temelji realnosti. Misao za podijeliti … |
14.03.2006., utorak
Fotopost#4
13.03.2006., ponedjeljak
Preporuka: Samo nek se kreće!
Evo jedna knjiga koju sam nedavno, točnije prije tri dana podigao iz biblioteke i pročitao u jednom dahu. Ovo je ulomak iz te knjige. To je zapravo putopis dvaju prijatelja koji su jednog dana samo odlučili sjesti na bicikle (uz pripremu naravno) i krenuli na put dug 8000 km, 283 dana, kroz 12 zemlja, 3 kontinenta uz jedan cilj PUT, kako sam autor kaže.  Slika01 Razmišljao sam još tada hoću li posati knjigu nakon povratka. Naravno, pod pretpostavkom da ću se vratiti. Zapisao sam jedne večeri u dnevnik: Ne znam da li da pišem knjigu. Događa mi se nešto posebno, a to ne želim definirati i opisivati jer čim se spomene riječ, ona stvara sliku koja određuje. Nešto neograničeno ne može se ograničiti. Opisivanje je uokvirivanje. Gubljenje slobode. Građenje oblika. Zapravo cijela knjiga nema smisla jer nudi samo oblike. Ono što je proživljeno ne može se čitanjem shvatiti. Naš put nisu mjeseci zezancije, uživanje i avantura. To su prije svega dani na kiši, snijegu, suncu … i ono između. O gomili dana ne mogu ništa drugo reći osim koliko sam kilometara prešao. Ne dešava se ništa, a dešava se sve. Grčka je pustinja! (jer još ne znam kakva je pustinja). Zato nitko ne može shvatiti knjigu osim mene. No, pišem je zato da je svatko vidi na svoj način i možda osjeti nešto lijepo. Ali ipak … najljepše stvari, spoznaje, iskustva … čim ih probam izgovoriti ili zapisati (dakle: uobličiti) – nestaju. Živjela šutnja! Smrt oblicima!  Slika02 Sretno svima koji skupe hrabrosti kao ovi dečki, i nek ih sreća prati kud god krenuli. |
