Trenutak...

Razmišljao sam još tada hoću li posati knjigu nakon povratka. Naravno, pod pretpostavkom da ću se vratiti. Zapisao sam jedne večeri u dnevnik:

Ne znam da li da pišem knjigu. Događa mi se nešto posebno, a to ne želim definirati i opisivati jer čim se spomene riječ, ona stvara sliku koja određuje. Nešto neograničeno ne može se ograničiti. Opisivanje je uokvirivanje. Gubljenje slobode. Građenje oblika. Zapravo cijela knjiga nema smisla jer nudi samo oblike. Ono što je proživljeno ne može se čitanjem shvatiti. Naš put nisu mjeseci zezancije, uživanje i avantura. To su prije svega dani na kiši, snijegu, suncu … i ono između. O gomili dana ne mogu ništa drugo reći osim koliko sam kilometara prešao. Ne dešava se ništa, a dešava se sve. Grčka je pustinja! (jer još ne znam kakva je pustinja).
Zato nitko ne može shvatiti knjigu osim mene. No, pišem je zato da je svatko vidi na svoj način i možda osjeti nešto lijepo. Ali ipak … najljepše stvari, spoznaje, iskustva … čim ih probam izgovoriti ili zapisati (dakle: uobličiti) – nestaju. Živjela šutnja! Smrt oblicima!