|
Ona je ta! Nisam toga postao svjestan jučer niti danas. Znam to već dugo. Znam od početka. Od kad se poznajemo. Od kad je miris njen ostao nakon što je otišla. Nije toga ni svjesna, to je najbolji dio.
Vidim nas. Baš nas mogu zamisliti. Ne bi bilo teško ni mučenje. Bilo bi tako prirodno grliti je. Bilo bi....
I kako sad pisati o tome. Kako kad znam nešto što prije nisam. Možda bi bilo i bolje da nisam saznao. Ma ne bi. I kako sad ne pisati o tome. O kako si blizu. Napisat ću roman o propuštenim prilikama i stavit ću vas rame uz rame na pijedestal.
Gdje griješim? Ne sviđaju mi se ovakve uloge gdje uvijek završavam sam i poražen zato što sam zakasnio. Ili došao prerano, ali to se svodi na isto. A moglo je biti drugačije. Baš je moglo.
Ne znam da li znaš koliko si neodoljiva? Koliko imaš sve što mi treba i sve što sam oduvijek želio? Tebe sam tražio. Imaš tu ljepotu “za na kruh namazati“. Ti si sve što mi treba. Ni to ne znaš. Nitko tu ne zna ništa. Osim da je vrijeme na našoj strani. To nada iz mene govori. Moralo je i do toga jednom doći. Da vrijeme radi za mene. I da se nadam. Ovaj puta stvarno vjerujem u to. Samo nisam siguran da smo mi na istoj strani. Ovog trenutka ne, ali još se jednom pozivam na vrijeme. I nadu. Zbunjen sam. Prilično. Ali nisam nesretan. To je korak naprijed. Jer znam da si ti sretna. To znam.
|