| < | svibanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
|
Edo u skoli ima jednog druga koji se zove Noah. Taj mali je kao čigra ili kako jedna od onih igrački koje se naviju pa samo skakucu (osim sto on ne prestaje da skakuce), neumoran, pun energije i ni malo stidan kao sto to mala djeca znaju biti pogotovo u novom okruzenju (kakav je npr. Edo). Juce kad smo dosli po djecu u skolu Noina mama i ja smo nesto pricale i ona mi je rekla kako nece moci ici to vece u park (jer prethodno vece smo se tamo slucajno nasli i Edo i Noah su se tako fino zajedno izigrali) jer Noah ima casove tenisa u 6:30. Znala sam da ga vode na Tekwando, on i Edo zajedno idu na Kindermusik, ali sam stvarno bila iznenadena da tako mali ide na casove tenisa. Onda mi je ona rekla da Noah jos od prosle godine (znaci kad mu je bilo godina i po) igra tenis i da su od skora odlucili da ga upisu na casove i da ako zelim dodem sa Edom na njihov cas da vidim da li bi to Edu zanimalo. (btw, mali Noah takode igra golf.) Naravno, ja sam jedva docekala poziv, jer od kad mi je bilo 9 godina mastala sam o tome kako bi bilo cool da su i moji roditelji poznavali Dorda Balasevica, pa da je on i meni kao Moniki sagradio teniski teren i kako bi bilo super kad bi i ja jednog dana igrala na Roland Garros-u ili Wimbledon-u. No to je sasvim druga prica ;) I tako me sama ideja da bi moje dijete moglo da zavoli tenis, a da ne spominjemo ideju da bi mu se ime jednog dana pojavilo na ATP listi (znam, pretjerujem, but that's what moms do), veoma uzbudila i jedva sam dokela da vidim sta ce se desiti kad Edo upozna reket. A desila se magija - Edo je jedva docekao da se docepa reketa, bio je sav uzbuden dok ga je Noin tata ucio kako da udari lopticu, a da ste tek vidjeli te srece kad sad je po prvi put sam uspio da baci lopticu u zrak i da je udari reketom... ah, koji je to usklik "I did it!" bio i koja sreca na njegovom licu. A meni, naravno, srce k'o teniski teren :) Nije htio da krene kuci dok mu nisam rekla da idemo u prodavnicu da mu kupimo reket, a u jutros je opet u kuci isprobavo svoje nove trikove. U meduvremenu mi je Noin tata poslao email sa brojem telefona djecka koji uci Nou, tako da planiramo ugovoriti 30-minutne lekcije jednom sedmicno za Edo. Vidjecemo sta bude od svega toga. Meni bi bilo drago da on zavoli taj sport, ali ako mu to ne bude po volji, pronaci cemo nesto drugo. Ono sto sam shvatila je da on nije mali da pocne da igra neki sport jer sad u negovoj dobi ne postoje pravila, ne postoji dobar ili losi igrac, svaka je igra samo igra. A ja mogu opet da mastam o Roland Garros-u i Wimbledon-u ;) |
|
U nedelju se u Americi slavio Mother's Day. Meni je to jedan od onih praznika koje ne slavim jer poput Dana Zaljubljenih i jos nekoliko slicnih praznika smatram da su nekako lazni i izmisljeni samo da bi se prodalo jos vise nepotrebnih stvari. Ne mislim da mi je potrebam podsjetnik na kalendaru (ili jos gore podsjetnik u svakoj prodavnici mjesec dana prije praznika) da osobi koju volim i cijenim pokazem kako se osjecam. Cak smatram da ti "nezakazani" i "neprslini" znakovi paznje mnogo vise znace od onih koji se dese na taj neki kalendarom odredeni dan. Ali... da, uvijek ima ali. Moj dragi je odlucio da me iznenadi i da mi ipak kupi poklon. A ne bi to bilo to da nije bilo iznenadenja kakvog samo on zna da priredi. Prvo mi je u subotu uvece, poslije izbivanja od kuce od 2 i nesto sati, kad se konacno vratio s posla (imali su neki problem pa je morao da ide da to rijesi), uz osmijeh i izbjegavanje odgovora potvrdio da mozda cak i nije svo to vrijeme bio na poslu, dao malu kutijici jer htio je bar nesto da mi uzme. U stvari, prvi mu je plan bio da mi Edo pokloni tu kutijicu, ali cim se je Edo docepao rekao je "oh, my present", poceo da je mucka i pukusao da je otvori. Tako da je prvi mali plan propao :) Pa mi je dragi dao kutijicu dok je Edo bio u drugoj sobi. Na moju veliku radost u kutijici nije bio nakit niti slicna glupost nego moje omiljenje Lindt cokolade. Naravno, odmah sam mu rekla kako je super sto on zna da su cokolade, pogotovo Lindt, najbolji poklon. Kad je Edo tu vece zaspao dragi mi je uz sneaky osmjeh, dok smo jeli cokoladu, rekao "ima jos". Na sto sam ja zacudeno odgovorila "jos cega? poklona? cokolade?". On je samo klimnuo glavom i odjurio u podrum da donese "jos". Vratio se sa plavom Lindt vrecicom koju sam mu sva sretna uzela iz ruku i kad sam osjetila tezinu obradovala se sto dobijam jos jako puno Lindt cokoladica. Gurnem ruku u kesu, vec unaprijed se oblizujicu na pomisao cokolada, kad tamo - iPad! Bila sam totalno sokorana, nisam znala ni sta da kazem, ali mi je osmijeh bio jos veci od onog izazvanog cokoladama. I dok sam ga ja otvarala i divila se estetici pakovanja, pa onda estetici i fantasticnosti samog iPoda, dragi mi je priznao kako je isao u prodavnicu sat voznje od nas da mi ga kupio i kako vec nekoliko dana zove sve prodavnice u radijusu od sat i pol da bi uganjao to malo cudo za mene. A to malo cudo je stvarno jedno fantasticno cudo. Ja ga naprosto obozavam. Tesko je tu njegovu fantasticnost opisati, ona jednostavno mora da se dozivi. Ja sam, naime, znala da ce se on meni svidjeti cak i prije nego sto sam ga uzivo vidjela, ali pojma nisam imala da cu ga toliko voljeti i uzivati u njemu. Jedina zamjerka koju imam (a imala sam je i prije) je da mislim da su trebali staviti na njega USB prikljucak (mada razumijem zasto nisu) ili da je prikljucak za foto aparat trebao biti dio pakovanja, a ne da ga se mora posebno kupiti za nekih $30. Sve ostalo je naprosto super, pocevsi od iBooks do igrica za Edu (koji ga obozava i zove ga big iPod).  |
|
Znate sta me nervira? Kad ljudi napisu blog post (ili komentar na necijem durgom blogu), pa im neko ostavi odgovar koji im se ne svida i onda pocnu da se prepucavaju po komentarima iz kojih se fino vidi da se te dvije (ili vise) osobe ne podnose, da se totalno ne slazu u vezi teme posta ili komentara, a pokusavaju da se prepiru na jedan veoma fin nacin gdje im je svaka druga "ali to je samo moje misljenje". I onda se tu odjednom pronade 10ak ili vise komentara koji samo ponavljaju jedno te isto, nista se ne rijesi, obje blogerice (uglavnom se radi o blogericama) se naljute i onda obje svaka na svom blogu pocnu da pisu o onoj drugoj.... Zar nije za ocekivati da kad nesto obajvis na blogu uvijek ce se pronaci neko kome se nece svidjeti nesto sto si napisala? Mozda se mom citatelju ne bude dopao moj stav o odredenoj temi, a mozda mu se jednostavno ne svida font mojih slova.... Bilo je nekoliko prilika kad sam dobila veoma ruzne komentare koji su vrijedali ili mene ili moje citatelje i njih sam odmah obrisala. Nisam mislila da ih je trebalo udostojiti odgovorom. Ostale, cak i one koji se ne slazu sa mnom, ostavljam. I ne smetaju mi. Jer svi mi pisemo blog da bi nesto podijelili sa "svijetom". I svi mi volimo kad nam "svijet" odgovori. Medu nama je dosta veoma opinionated persona - pratim (neredovito) nekoliko takvih blogova jer nekad ih je zabavno procitati, ali nekad znaju biti totalni davez. Moj licni stil je da kad mi se nesto ne svida ili kad po mom misljenju osoba lupa gluposti ili ima stav koji totalno ne podrzavam jednostavno prestanem citati. Ne mislim da vrijedi trositi vrijeme pokusavajuci ubijediti nekoga da promojeni svoj stav jer cisto sumnjam da ce se to desiti. Ok, lazem - ako mi je tema interesantna procitam, nekad i ostavim komentar ali se ne upustam u duboke rasprave i ne pokusavam autoru bloga promijeniti misljenje (cak i kad mislim da je isti/a totalni idiot). Takode ne mislim da bi svi komentari trebali biti "ti si super, to sto pises je super, uzivam da te citam". Razmjena misljenja je pozeljnja, cak neophodna. Iskreno, ja veoma volim citati dobru raspravu i razmjenu misljenja. To me ni malo ne nervira. Ono sto me nervira je prepucavanje dvije highly opinionated osobe koje se razvuce kilometrima (nekad i po nekoliko razlicitih blogova), a koje nikakvog ucinka nema. Jer ne mislim da je to svrha bloga. Nekoga je vjerovatno ovaj moj post nervirao  |