| < | veljača, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
|
Ovo je jedan totalno brzinski post, napisan u manje od 5 minuta tek toliko da mi februar ne prode sa samo dva posta. Svi smo ok, Monty jos uvijek sa nama i mnogo mu je bolje, bas je kao onaj stari - veseo, skace, trci, pojede sve zivo :) Edo hoda i bjezi iz svoje sobe u dnevnu cim uhvati priliku, a ja onda za njim trcim (jer obicno bjezi samo u peleni). Naucio je da broji do tri - fino on meni kaze ua, tu, ti  pametnica moja mala.Dragi se muci sa skolom, ovaj semestar ima dva uzasno teska predmeta. Ja prezivljavam svoju prvu poreznu sezonu kao accountant. Radi se puno, cak i subotom (no, svi kazu da ce na kraju biti dobar bonus, pa se tome radujem). Nije tako lose kao sto su mi rekli da ce biti, ali ostalo je jos mjesec i pol, pa mozda do tada i promijenim misljenje. Uglavnom sve je ok. |
|
Izgleda da su tablete pocele djelovati jer Montica je juce bio mnogo bolje. Kao da se vratio onaj nas stari cuko - zanimalo ga je sta se desava oko njega, fino trckara dok setamo, jede bolje, cak mi je dotrcao kad je vidio da mu spremam sir (sa tabletama). Drago mi je da je malo zivnuo i da bar jos malo imamo onog naseg Monticu. Znam da ovo nece trajati dugo, ali nece se ni zavrsiti tako brzo kao sto sam mislila prije nekoliko dana. Druga lijepa vijest je da je Edo prohodao. Od subote samo tutnji po kuci kao mali pjano, malo pravo, pa malo lijevo, pa malcice desno, pa onda opet pravo. Tako ga je simpaticno gledati. Juce ujutro se usetao u kuhinju, ugledao Montyja kako pije vodu i tako radosno vrisnuo kad ga je vidio. Kako mi je taj prizor uljepsao dan  Hvala vam svima na lijepim rijecima i na podrsci, puno mi to znaci. |
|
Nadala sam se da cemo imati jos nekoliko mjeseci. Nadala sam se da ce tablete djelovati. Monty vec neko vrijeme nije onaj isti Monty. Vec dugo me nije docekao na vratima veseo i razigran, sretan sto me vidi. Vec dugo me nije dotaknuo nosicem da mu nesto dam. Vec dugo samo lezi na jednom jestu i ne mrda se po skoro citav dan. Ne jede skoro nista, cak i hrenovke ne zeli, a za njima je uvijek ludio, skakao, lajao. Ni kad ga mazim on ne reaguje. Odluka da ga uspvamo je bila veoma jednostavna. Ne zelim da se pati, ne zelim da bude u bolovima. Ali ono sto nije jednostavno je odluka kada to napraviti. Koliko jos cekati... ne znam. Koliko jos dana... da li samo mucim i sebe i njega.... Dragi je malo prije pricao sa veterinarkom, ona kaze da bi se do sada vidio dramaticni napredak da tablete djeluju. Mi ne vidimo skoro nista. Na nekoliko sekundi imam osjecaj da je to onaj nas stari Monty, ali on onda isto tako brzo nestane.... Prije dijagnoze sam mislila da cemo imati jos neke dvije godine. U petak sam mislila da cemo imati jos dva-tri mjeseca. A sad, sad ne znam koliko jos dana. Neopisivo sam tuzna. Ne znam kada sam zadnji put bila ovako tuzna i kada sam ovako puno plakala. |