Nadala sam se da cemo imati jos nekoliko mjeseci.
Nadala sam se da ce tablete djelovati.
Monty vec neko vrijeme nije onaj isti Monty. Vec dugo me nije docekao na vratima veseo i razigran, sretan sto me vidi. Vec dugo me nije dotaknuo nosicem da mu nesto dam. Vec dugo samo lezi na jednom jestu i ne mrda se po skoro citav dan. Ne jede skoro nista, cak i hrenovke ne zeli, a za njima je uvijek ludio, skakao, lajao. Ni kad ga mazim on ne reaguje.
Odluka da ga uspvamo je bila veoma jednostavna. Ne zelim da se pati, ne zelim da bude u bolovima. Ali ono sto nije jednostavno je odluka kada to napraviti. Koliko jos cekati... ne znam. Koliko jos dana... da li samo mucim i sebe i njega....
Dragi je malo prije pricao sa veterinarkom, ona kaze da bi se do sada vidio dramaticni napredak da tablete djeluju. Mi ne vidimo skoro nista. Na nekoliko sekundi imam osjecaj da je to onaj nas stari Monty, ali on onda isto tako brzo nestane....
Prije dijagnoze sam mislila da cemo imati jos neke dvije godine. U petak sam mislila da cemo imati jos dva-tri mjeseca. A sad, sad ne znam koliko jos dana.
Neopisivo sam tuzna. Ne znam kada sam zadnji put bila ovako tuzna i kada sam ovako puno plakala.
Post je objavljen 02.02.2009. u 21:26 sati.