| < | lipanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Scena treća - još uvijek samo prijatelji:Skoro svaki naš izlazak započinjao je na isti nacin – doček na autobuskoj stanici uz veliki zagrljaj, onaj što te odigne od zemlje i zavrti u krug. A onda odlazak u Dalmu na pizzu sa šampinjonima. Tako smo često tamo išli da su nas ubrzo prestali pitati šta želimo da naručimo. Dalma je bila naše mjesto. Jedino mjesto gdje je Sprite serviran u zelenim staklenim flašicama, a kečap je bilo nemoguće izvaditi iz bočice osim ako u istu ne gurneš nož. Sjećam se kako smo se pritajno smijali kad bi vidjeli nekoga ko nikad prije nije bio u Dalmi kako se muči sa kečapom :) Poslije pizze je uvijek dolazila voćna salata. Još nisam bolje voćne salate nigdje pojela od te u Dalmi - ogromna, duboka, visoka čaša, puna raznog voća sa puno šlaga i malim suncobranom na vrhu. Ja sam od njega uvijek “krala” jabuke i narandže i naravno šlag, a on je od mene za uzvrat uzimao grožđe i kivi. Znali smo sate provesti tamo, pričajući i zazajući se. A ti sati prolazili su brže od minuta. Kad god bi izašla sa njim osjećala sam se kao da je vrijeme stalo, kao da vrijeme ne postoji. Kao da ne postoji ništa više na svijetu osim nas dvoje. Osjećala sam se tako sigurnom, osjećala sam da mi se ništa loše ne može desiti dok sam s njim. Sve ostalo oko nas bilo je poput lažnog backgrounda koji fotografi koriste za porodične portrete. Sve je bilo tu, negdje oko nas, ali jednostavno nije bilo bitno, kao da ga i nije bilo. Volim sjećanja na te dane kad smo se ludirali po Tuzli… Jednog toplog ljetnjog dana sjedili smo izpred Tuzlanke poslije višesatnog razgledanja i probavanja svega mogućeg. On je bio u farmerkama i tamno crvenoj kosulji kratkih rukava. Sjedili smo na klupi u hladu, zezali se i ja sam iz nekog razloga krenula da ga golicam ili uštinem – ne sjećam se tačno – ali se sjećam da sam tad po prvi put osjetila njegove velike mišiće pod mojim prstima. Sjećam se da mi se u stomaku nešto pokrenulo od tog dodira. Nikad prije nisam osjetila tako snažne, velike bicepse. Bila sam sva izgubljena, nisam mogla da prestanem da ga pipam i da prstima prelazim preko obrisa njegovih mišića. On se valjao od smijeha i pokušavao da pobjegne jer sam ga golicala. Tad sam po prvi put pomislila o njemu na taj “posebni” način. Ali kratko je trajala ta misao, i neke druge su je veoma brzo potisle veoma veoma duboko, na neko sigurno mjesto. Jer nisam htjela da tako mislim o njemu. Previše mi je značilo to naše prijateljstvo i stalni mi se u glavi vrtilo nešto sam nekad davno pročitala “prijateljstvo često prerasta u ljubav, ali se ljubav rijetko snižava u prijateljstvo”. Bilo mi je previše stalo do njega, ne bi mogla podnijeti da ga izgubim i zato sam bila spremna na samo prijateljstvo i ništa više. Ali ipak, ona misao, iako duboko zartpana, znala je proviriti ponekad, na sekundu ili kraće, i bila je tu, iako sakrivena… |