31

srijeda

kolovoz

2011

Another school year in two parallel ethnicaly-determined silabi

Today I came across a video on parallel ethnically-determined syllabi that students in Vukovar are expected to embrace. And preferably not to question at all. Great documentar, worth watching.

Novi Vukovar from FADE IN on Vimeo.



Back in 2005, I participated in the research commissioned by the EU agency that assessed to education, training and employment of ethnic minorities in the Western Balkans. Conducting research in Croatia, I interviewed representatives of various institutions and NGOs, and got acquainted with people from the Nansen Dialogue Centre , NGO based in Osijek. They made me aware of a phenomenon that has been persistently fostered by the local political elites, both Croatian and Serb, to pursue two parallel educational processes and curricula in Vukovar: different one for youngsters of the Serb and for the Croatian national origin. I will mention results of their study a bit below.

Indeed, a tradition of education in minority languages in Croatia has long roots. Namely, the Italian, Czech, Hungarian, Slovak, Ruthenian and Ukrainian languages were in official use and education was carried out for members of those minorities before the country became independent in 1991. The right of national minorities to education in their own language and script is exercised pursuant to the Constitution, the Constitutional Law on the Rights of National Minorities (CLNM) and the Law on Education in Languages and Scripts of National Minorities passed in 2000. This Law, together with the Law on the Use of Minority Languages, regulates in detail the education of members of national minorities in primary and secondary schools. The CLNM foresees also the possibility to establish school institutions with education in the language and script of a national minority for a smaller number of pupils than the number which is stipulated for state school institutions, and in this way promotes education in the minority language. At operational level this measure is promoted by the Ministry of Education and Sceince, since it allows the establishment of minority classes that encompass only five children.

The curriculum in the language and script of a national minority contains subjects related to a specific aspect of a national minority (the mother tongue, literature, history, geography and cultural achievements). However, all pupils educated in the languages and scripts of national minorities are also obliged to learn the Croatian language and Latin script. Teachers conducting education in the language and script of a national minority mainly originate from members of that national minority and are supposed to have an excellent command of the minority language and script. Teachers who do not originate from the national minority may be allowed to conduct education for minority pupils as long as they have an excellent command of the minority language and script.

In the case of the minorities in the Danube Region of Eastern Slavonia, certain education rights were enshrined in the 1997 Letter of Intent by the Croatian Government to the UN Security Council on completing the peaceful reintegration, following the peaceful reintegration of the Danube Region upon the end of the UN Transitional Administration for Eastern Slavonia, Baranja and Western Sirmium (UNTAES). http://www.demokratski-centar.hr/vijesti/novosti/item/1232-15-godina-od-potpisivanja-erdutskog-sporazuma

In accordance with the Erdut Agreement , that allowed peaceful reintegration of the Croatian Easternmost region, all schools that existed under the occupation were allowed to continue. The Serb cultural association ‘Prosvjeta’ promoted instruction in Serbian since 1995, when work on the creation of curricula for the Serb language and culture in accordance with Croatian laws began. Representatives of the Serb minority have been underlining the importance of the employment of qualified teachers originating from the Serb minority and adequate teacher training connected to it.

One might argue that such a solution actually implies that educational minority rights are being implemented. Far from truth, from the perspective of those who advocate that minorities and majority should create fora for cooperation and cultural exchange. In Eastern Slavonia, division between regular educational activities and those intended for the Serb pupils resulted in a lack of contacts between majority pupils and pupils of the Serb minority. In Vukovar, for example, students with instruction, respectively, in Serbian and Croat, while formally attending the same school, are in some instances educated in separate facilities. This for sure does not contribute to the integration of Serb pupils and, in spite of the determination of parents of both ethnic communities to foster the status quo, such a current arrangement might develop segregation. The Nansen Dialogue Centre from Osijek conducted in 2005 a research on the satisfaction of parents with their children’s primary education in Vukovar. 256 parents of elementary school children were interviewed. Contrary to the positions of the Serb and Croatian political leaders who advocate separate schooling, the research established that 71.5% of the interviewed parents believe that the educational in which minority language and culture are being taught as optional subjects is the most desirable one (55.7% Croats, 29.5% Serbs, 1.6% other minorities and 13.1% ethnically unaffiliated). According to the answers given, it allows for the abolition of the factual segregation between the two communities and facilitates education at the tertiary level of the Serb pupils). 5.5% of parents of both ethnic backgrounds were in favour of the separating educational model (64.3% Croats, 7.1% Serbs, 21.4% other minorities and 7.1% ethnically unaffiliated) and 7.8% prefer educational model in which only some subjects are taught separatelly for national minority students, whereas the rest of the curricula is being implemented for the whole classroom (among respondents 10% were Croats and 90% Serbs).

Teaching of history has also not been uniform till the beginning of the 2005/06 school year. All children, regardless of their nationality, starting from the 2004/05 school year study unified history. Namely, students belonging to the Serb minority in Eastern Slavonia were exempted from history lessons covering the period from 1990 on. This was prescribed in the Erdut agreement, which foresaw then a moratorium of recent history teaching, lasting for 10 years. After this period expired, history is taught on the basis of new history books that have been harmonised with the Croatian National Educational Standard.

Whereas the Serbs in Eastern Slavonia, as a result of post-conflict arrangements, have achieved to pursue their educational minority rights, even to the detriment of their integration to the society, in some other parts of Croatia, members of the same minority can only dream about being educated in their national minority language. Even though number of the Serb minority entitles them to set up autonomous minority education classes in the town of Knin, this right has not been assured because of the reluctance of the school principal to establish classes for the Serb national minority. Obviously, there is still much to be done to achieving both realisation of minority educational rigth as well as the integration among different ethnic groups.

26

petak

kolovoz

2011

Balkanska mitomanija

Mit. Ta opojna riječ koju čini čaroban sadržaj. U istoj mjeri blizak i dalek, da se s njime možemo poistovjetiti, prihvatiti ga kao mogućeg, čak i točno, a opet dijelom svoga (racionalnog i obrazovanog) uma sumnjati u njegovu istinitost i utemeljenost. No, odakle mitovi izviru? Zašto postoje? Kupih jednom prigodom u Dubrovniku „Kratka povijest mita“, moram priznati da me nije oduševila, al mi je ukazala koliko su mitovi ukorijenjeni u društvu i pojedincima.

Zašto je tako, lako je shvatiti. I objasniti. Mitovi su, u sociološkom, durkheimovskom smislu, društvene činjenice, izvanjski regulatori ljudskog ponašanja. Oni, baš poput normi, utječu na pojedince, usmjeravaju njihovo ponašanje, očekivanja, stavove. Osim toga oni reguliraju društvene odnose, socijalizacijom postajući osnovama naših stavova i uvjerenja.

Nekoliko mi mitova pada na pamet, a geografski ih ograđuje područje Balkana. Prvi je o balkanskim mužjacima kao hrabrim borcima. Nastranu to što su ti isti neustrašivi ratnici stoljećima ratovali pod tuđinskim zastavama i štitovima. Drugi je o Balkanu kao buretu baruta, stalno tinjajućem prostoru sukoba, gdje vrela krv olako uzavre, a tu istu krv podgrijavaju stoljetne mržnje. Ovaj mit smo stvorili sami, pa ga potom i izvezli, jer u njega vjeruju (i) mnogi stranci. Balkanizirati, glagol, označava podjelu veće političko-teritorijalne jedinice u vidu krvoproljevajućeg sukoba, (bar privremenog) raseljavanja znatnog dijela stanovništva (neki taj proces poznaju i kao etničko čišćenje), te ljudskih velikih žrtava i gospodarske štete kao posljedica. Treći se tiče sadašnjosti, a uvjerava nas kako ovaj naš prostor sportski natprosječno nadaren, pa smo nerazmjerno broju stanovnika hiper-uspješni u sportu, posebice momčadskim sportovima. Kao da uspješnih sportaša nema u svim zemljama? Ili je ova uspješnost rezultat to ratničkog mentaliteta homo balcanicusa?

Onda oni (dobro)susjedski mitovi. Hrvati su uljuđeni i kulturni. Imali su kraljeve kad drugi susjedni narodi (tj. bar oni koje volimo kolektivno mrziti nisu još ni stigli na prostore koje danas nastanjuju), al tamo negdje u dalekom stoljeću sedmom, pardon desetom i jedanaestom. Činjenica da ti kraljevi nisu bili nekog kraljevskog statusa, već stočari-ratnici kao i većina tadašnjeg srednjovjekovno stanovništva ovih prostora, možda s kojim kravom više i štalicom s dvije, umjesto jedne „etaže“, običnog hrvatskog državljanima današnjice ne sprečava da si ih predstavlja kao velikaše s ogromnim posjedima, dvorcima i svitom, možda tek malo manjom raskoši nego što je danas uživa Kraljica Elizabeta II i njena kompanija Windsor Ltd. Činjenica da kraljeva više nije bilo nakon 12. stoljeća također ne igra značajnu ulogu u kolektivnoj svijesti. Ipak, ne na hrvatskom, nego na srpskom su dvoru koristili vilicu prije 600 godina dok su „Švaba i Englez i Amerikanac … jeli svinju rukama“. A ipak, oduvijek ih je i jednih i drugih, i Hrvata i Srba, bilo tako malo zainteresirano za tu istu kulturu. Naše skromno kulturno blago i dosezi valjda ipak ispravno ukazuju na takav zaključak. Prazni muzeji i kazališne publike (osim u okolnostima fensi-šmensi premijera, na kojima je većini bitno biti tek viđen) također idu takvog tvrdnji u prilog. A da, Bosanci su glupi. Svi su bedaci ko Mujo i Haso. Nema veze što imaju nekoliko nobelovaca (koje doduše svojataju i Srbi i Hrvati), a i oskarovca živućeg. Sve bi mi to Hrvati (i Srbi) mogli i sami postići. Ah, samo da nam se dalo. I da. Bošnjaci su žrtve. Jedne i jedine iskrene i čiste žrtve ovih nedavnih etničkih sukoba na Balkanu. Nema žrtava tako uzvišenih i svetih u drugom nacijama. Makedonci pak o sebi misle da su mirni i miroljubiv narod. Zato do završetka Drugog svjetskog rata ni državu nisu imali. Nije im se bojevalo i krv prolijevalo bit će? Albanci, posebice oni koje su ugovori ugurali u granice današnjeg FYROM-a, vjeruju da su Makedonci Bugari, te da su političke zlice koje lažiraju popise stanovništva, jer Albanaca u Makedoniji ima barem 51%. Kosovski Albanci će se, prema mitu koji već desetljećima, ako ne i stoljećima vlada, prokreirati u tolikom broju da im za 50 godina neće biti dostatan ni teritorij do Islanda i juga Portugala. A da, Makedonci, današnji Slaveni, umišljaju da su potomci antičkih Makedonaca, čiji je vođa Filip II uspio čak i helenski savez i perzijance srediti. Činjenica da Filip i sin mu Aleksandar Makedonski nisu zasigurno bile slavenske krvi (Slaveni su ipak na prostor današnje Makedonije došetali desetak stoljeća kasnije), današnjim makedonskim vlastodršcima ne smeta, jer povijesnim velikanima koji su se prostorima današnje Makedonije smucali 3. stoljeća pr.n.e. baš u ovim danima dužu velebne i preskupe spomenike. Grade današnju naciju lažirajući povijest i kupuju populističkim potezima naklonost neobrazovanih, mitovima opijenih građana.

Sada pak geopolitički mitovi i teorije zavjere, ti su mi valjda najdraži. Srbi su pod političko-diplomatskim patronatom Velike Britanije. I Francuska im je sklona. Zbog rojalističkih veza i brakova, koje Srbi znaju sklapati. Iz interesa. Ne osobnog, isključivo nacionalnog, dakako. Valjda su u postelju svi srpski diplomati vazda lijegali maštajući o teritoriju Velike Srbije i to ih je isključivo napaljivalo. A ne zaboravimo ni pravoslavnu braću Ruse. Oni bi za Srbe i na vlastitu štetu djelovali. Hrvate pak političko-diplomatski mentoriraju Nijemci i Austrijanci. Sve je to zbog toga što su sva tri naroda u Drugom svjetskom ratu bila na strani nacističko-fašističke alijanse. I sve su to klero-fašisti. Zajedno s Papom. Bošnjake, još jedna od recentnijih naroda, pak pod svoj patronat uzimaju Turci. I razni arapski šeici, al oni to rade sa stilom, pa se o ovim potonjima ne priča puno izvan granica BiH. Zajednička vjera kao poveznica, dakako i ovdje ima smisla. Za mnoge. A što se ulaska u EU tiče, kao rijetkog zajedničkog cilja svih zemalja regije: oduvijek se šuškalo da nema šanse da Hrvatska uđe sama, ona mora u paketu, jer nema šanse da naš uspjeh dopuste tradicionalni prijatelji Srbije iz zemalja članica. A i to što su nas za ratne zločine kinjili Britanci i Nizozemci, sve je to zavjera u korist Srba. To što su i njih kinjili, e to se nas ne tiče. Jer mi ionako na našim televizijama i u novinama nemam vijesti o aktualnim društvenim događanjima u susjednim nam zemljama. Ne treba nam to. Ta mi nismo na Balkanu. A oni jesu. I neka tamo trunu još dugo, dugo. Mi se evo hrpimice uskoro bacamo u naručje majke Europe. I ništa s Balkana nam ne treba niti nam je drago. Kao potvrda, neki mi dan jedan ravnatelj jedne uprave jednog hrvatskog ministarstva (prije je to bio položaj zamjenika ministra) odgovara na email u kojem ga obavještavam o programu izobrazbe javnih službenika koji plaća strana zaklada, da on nije zainteresiran proslijediti to dalje i poslati eventualno nekog od svojih podređenih, jer mi nismo na zapadnom Balkanu. A gdje smo onda zaboga? U zlatnom Balonu?

Ne sporim da velesile koriste čak i kulturne datosti i sličnosti radi postizanja svojih političkih i ekonomskih ciljeva, ali me ova prepojednostavljena uvjerenja o međunarodno-političkom šurovanju i protekcionizmu redovito nerviraju. Tim više što su im skloni i obrazovani ljudi, koje je znanost trebala razuvjeriti u moć mita.

Čini mi se da većina balkanske mitomanije danas izlazi iz nacionalističkih premisa. Volimo mrziti ono što nam je dovoljno blisko i poznato, a opet tek toliko malo različito da ga možemo osuđivati i smatrati manje vrijednim, intelektualno, kulturno, razvojno i ne znam kako još inferiornim.

A nacije, i osjećaj pripadnosti istoj, je nešto tako recentnog datuma. Niti je bilo političkih Hrvata, niti Srba, niti Albanaca, još manje Bošnjaka i Makedonaca, prije nešto više od sto godina. Kada danas na nogometnom terenu snage odmjeravaju Hrvatska i Srbija, navijač duboko u sebi vjeruje da svaki igrač brani ne samo teritorij, ugled, povijest i budućnost svoje zemlje (eh, i o ceremonijama je čika Durkheim sve rekao, al ne mogu sad i o tome pisati). Osim toga, navijač hrvatski projicira u srpskog igrača svu mržnju prema naciji koju njegov tim predstavlja, veličajući hrvatskog mu kolegu kao branitelja našeg, ispravnog, uzvišenog. Ne samo da navijač vulgaris ne uzima u obzir da u hrvatskoj reprezentaciji igra nekoliko hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, nego on nema ni pojma da se ideja nacija-država tek negdje prije stotinjak i kusur godina počinje začimati kao ideja u nekim glavama ovdašnjih (tadašnjih) intelektualaca i političara, po uzoru na nacije koje su se gradile u Europi 19. stoljeća. Činjenica da (ne samo na Balkanu) ne uzimamo u obzir povijesni kontekst mitova koje projiciramo na današnja vremena i odnose govore dakle u prilog tvrdnji da u srazu Mit - Znanost, mit vodi 1:0.

22

ponedjeljak

kolovoz

2011

Zajednica ugroženih vrijednosti

Vrijednosti koje su zajedničke i široko prihvaćene integriraju društvo i pojedince. Naravno da u širokom spektru mogućnosti, socijalnih položaja, ekonomske i političke moći te statusa, kao i različitih religijskih i ideoloških opredjeljenja pojedinci izabiru i prioritiziraju vrijednosti koje smatraju bitni(ji)ma i sebi bliski(ji)ma. No, da bi društvo opstalo, potrebna mu je uvjerenost velikog broja pojedinaca u zajednička načela, vrijednosti, moralne postavke. Ove se društvene maksime internaliziraju kroz običaje i kulturu, te kroz norme.

Nemalo sam ostala iznenađena kada sam prije malo više od tjedna dana u Jutarnjem pročitala da britanski premijer David Cameron zagovara ograničavanje nekih prava sadržanih u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama kao mjeru koja će spriječiti ponavljanje divljanja i javnog iskaza nezadovoljstva kakva su obilježila protekle dane u britanskim gradovima. O tome su pisali i britanski mediji, Guardian na primjer.

Cameron je izabrao lokalni centar za mlade u svom izbornom okrugu Oxfordshire za državničko-smiriteljsko obraćanje javnosti , te tom prilikom predložio da bi Velika Britanija trebala ustanoviti svoj vlastiti katalog ljudskih prava (bill of rights) te da bi nadležnost Europskog suda za ljudska prava trebao ograničiti.

Studente učim da su Europska konvencija i Europski sud za ljudska prava, koji njenu primjenu u država potpisnicama osigurava, istinski jamci primjene ljudskih prava u Europi. Učim ih doduše i da se pojedine odredbe Europske konvencije mogu u iznimnim slučajevima i u propisanom kontekstu i ograničiti. No, pitam se hoću li biti licemjerna ako ih ne izvijestim u nekom od predavanja koje slijede i o činu predstavnika europske političke elite, pače premijera europske kolijevke demokracije, koji zagovaranjem ograničavanja općeprihvaćenog kataloga ljudskih prava ugrožava samu bit europskog društva?

Vjerujem naime da je Europa (shvaćena kao geografsko-politička zajednica, konstituiranana međunarodnom organizacijom Vijeća Europe) prostor koji okuplja ne prvenstveno države, nego europsko stanovništvo, koje dijeli iste ili slične vrijednosti. Osnovne od tih vrijednosti su baština demokratske tradicije, te posljedica širenja ljudskih prava u proteklih nekoliko stoljeća, od vremena donošenja Magnae Chartae Libertatum do danas.

Katalog ljudskih prava sadržava garanciju štićenja prava poput prava na život, zabrane mučenja, nečovječnog ponašanja, ropstva ili prisilnog rada, prava na obrazovanje, političku participaciju, prava na rad, pravo vlasništva itd. Njihovo ostvarenje dodatno jamče zabrana diskriminacije, jednakost pred zakonom, pravo na pošteno suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek te nastojanje održanja vladavine prava i postizanja socijalne kohezije kroz politike. Sva ta prava preslikana su i sadržana u ustavima i zakonodavstvu europskih država. Velik je napredak i pohvalno obilježje europskog sustava ljudskih prava što svaka osoba pod jurisdikcijom zemlje potpisnice Europske konvencije (dakle, ne samo državljani, nego i stranci) ima pravo zahtijevati zaštitu i ostvarenje prava i slobode zajamčenih u Konvenciji.

Zagovornici ljudskih prava smatraju da bi ograničavanje ili ukidanje pristupa društvenim mrežama i servisima koju također Cameron predlaže predstavlja ugrozu jer bi slobodu govora uskratilo i koji se nisu ogriješili o zakone. Kao što spomenuh gore, svako ograničenje prava i sloboda sadržanih u Europskoj konvenciji (i ustavima) mora biti zakonito i mora biti nužno u demokratskom društvu. Javna vlast može ograničiti pojedinih prava sadržanih Europskom konvencijom (a radi se o pravu na poštovanje privatnog i obiteljskog života, slobodi mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, slobodi izražavanja i slobodi okupljanja i udruživanja) samo ukoliko je ograničenje (i) u skladu sa zakonom, i ako je ograničenje istovremeno (ii) nužno u demokratskom društvu radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Pravo na izražavanje (koje obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice) moguće je ograničiti tj. podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, a sve “radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.”

Ujedinjeni u različitosti, ali ne i različitosti prava

Neredi u britanskim gradovima nisu tek pobuna huligana, kako tvrdi premijer David Cameron ili pak rezultati neuspjele socijalizacije mladih u disfunkcionalnim obiteljima nižeg sloja, kako to sugerira bivši premijer Tony Blair. Britanski su građani (u ovom slučaju nižeg društvenog staleža, a klasa je u Britaniji itekako prisuta društvena činjenica) nezadovoljni zbog toga što osjećaju isključenost iz društveno poželjnog modela koji im se nameće kroz medije, časopise, filmove. Velike ekonomske razlike, društvena segmentiranost koja započinje činom rođenja u socijalno depriviranom kvartovima, a nastavlja se kroz obrazovni proces preko klasno podijeljenih vrtića i škola, te kroz ograničen broj profesija koje su dostupne siromašnima, iskočile su grozotom nasilja na TV ekrane cijelog svijeta. No, nije li slična priča zapaljenih predgrađa francuskih gradova “grijala” ekrane i “žarila” vijestima prije nekoliko ljeta? I je li se išta promijenilo u pogledu uključivanja društveno marginalnih, ali brojem nemalih siromašnih građana? U praksi, proklamirane vrijednosti poput tolerancije, prihvaćanja i njegovanja različitosti i ostvarivanja jednakosti i socijalne kohezije nisu očito ostvarene. Možda čak ni ostvarive?

I Europska Unija je osnivačkim ugovorom proklamirana kao zajednica zajedničkih vrijednosti (da ne prevodim, kopiram: “The Union is founded on the values of respect for human dignity, freedom, democracy, equality, the rule of law and respect for human rights, including the rights of persons belonging to minorities. These values are common to the Member States in a society in which pluralism, non-discrimination, tolerance, justice, solidarity and equality between women and men prevail.“). Smatram da proces proširenja služi kao izvozni model gore proklamiranih vrijednosti onim zemljama koje teže članstvu, a kroz dugotrajan i nimalo nezahtjevan proces pristupanja dužne su ne samo uskladiti zakonodavstvo, nego i prihvatiti i oživjeti kroz rad svojih institucija vrijednosti na kojima Unija počiva. Izjave o derogiranju Europske konvencije stoga govori u prilog argumenta dvostrukih standarda, koji tvrdi da se od zemalja (potencijalnih) kandidatkinja u području ljudskih prava traže usvajanje standard kojima ni neke zemlje članice ne žele biti podvrgnute. Cameronove su izjave stoga zastrašujuće jer podrivaju vjeru u zajedničke vrijednosti i pripadnika onih društvenih slojeva koji nisu iskoristili nemire kao priliku za iskaz svoga nezadovoljstva očito nedjelotvornim državnim institucijama.

11

četvrtak

kolovoz

2011

Putting an End to Ethnic Political Engineering?

Institutionalisation of ethnicity is a phenomenon known, wide present and researched in the Western Balkans politics. Another phenomenon, that has not been seriously researched yet is a fact that ethnicity is being used for assuring certain positions and assuring benefits. Simultaneously, clientelistic position of minority political elites is prevailing factor for creation of governments in e.g. Croatia, Macedonia and Kosovo. In spite of normatively well developed minority protection across the Western Balkan region, being a minority is beneficial only for a narrow segment of minority population; predominantly those who were smart enough to recognize and use the normative-institutional settings that assure minority representation in politics. As a result, there are minority political elites, who are close to the state controlled funds entitled to minorities and often benefit on a private basis too.

The Croatian Constitutional Court passed on 29 July a set of decisions dealing with minority rights. One of them concerns abolition of dual voting right, some of Croatian minorities were granted in the latest amendments of the Constitutional Law on the Rights of National Minorities, passed on 16 June 2010.

Eight national minorities MPs have been coalitional partners of the central-rightist government in the two latest consecutive governments, and such amended voting mechanism was part of a coalitional share. What, however, surprises, is a fact that solution government put forwards is apparently unconstitutional and contrary to the principle of equality. Obviously, a ‘bastard’ voting mechanism that set apart national minorities was approved in the parliamentary procedure. Since the Constitutional Law on the Rights of National Minorities is an organic law, the amendment required that more than 2/3 of all MPs support the changes. In other words, oppositional political parties were not finding such provisions suspectful in the parliamentary procedure. However, one of the proposed amendments (that would recognize the Council of Municipalities of Eastern Slavonia, Baranja and Western Syrmium as a legal entity) was not accepted due to the warning of oppositional liberal politician Vesna Pusić, who argued such a solution would put up a territorial autonomy of several Serb-dominated municipalities (which NB is not foreseen in any Croatian legal source).

Back to arguments that inspired several constitutional complaints (submitted by following applicants: NGOs, Srpski demokratski forum, Socijalistička partija Hrvatske, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, GONG, and individual Đuro Kalanja ). Firstly, the voting amendments anticipated that national minority that constitutes less than 1.5% of the population (all but the Serbs) got a double voting right (which they exercise first in a special electoral district for minorities, that is applied nationwide, and secondly in one of their residence). Secondly, amendments foresaw a exceptional voting mechanism for the Serbs that would assures at least 3 MP seats but also gave them a chance to score the 4th MP seat (this electoral mechanism is known as a premium system).

The Serb politicians legitimised such dual solution for NM through their numerical size (NB, Serbs constitute a little bit less than 5% of population, in accordance to the latest official census results from 2001), saying this gives them a right to a specially designed electoral system. Interestingly, the vice-president of the Parliament Vladimir Šeks legitimised such a voting model through the three years ago issued Venice Commission’s Report on Dual Voting for Persons Belonging to National Minorities that states the smaller minorities only should be granted double voting rights.

In spite of legitimization provided by those who put forward the amendments, the strange novelty foresaw that the Serb electoral lists would run in all electoral districts, but each party with a single list across the country (the Law on Election of Representatives to the Croatian Parliament, Electoral Law) prescribes that political parties or independent lists must have a special list for each and one electoral district)!

This, of course, is contrary to the principle of equality, cause Art. 4 (4) of the Constitutional Law on the Rights of National Minorities prescribes that any discrimination based on affiliation with a national minority is prohibited, and that the members of national minorities shall be guaranteed equality before the law and equal legal protection (similarly to the equality principle enshrined as one of “highest values of the constitutional order”)! Therefore, it’s indeed short-sighted to pass provision that allow one minority achieving the right to political representation through universal suffrage (that is actually also not equally universal to the voting right of other (majority) citizens who as well elect their MS through universal suffrage). Exactly this line of reasoning is the one on which constitutional complaints were structured. They argued that it is discriminatory and contrary to the equality principle if not all minorities are guaranteed the double voting right.

One CC judge mentioned to me once in a corridor conversation the abolished special voting mechanism for the Serbs resembled the former Constitional solution of Socialist Republic of Croatia, which granted Serbs the status of the co-nation. I disagreed back then with him, cause the state-forming status would imply much more rights than a special voting mechanism that favours coalitional partner of the current government, believing that the CC can only rule that the provisions of the Electoral Law is unconstitutional and violated the equality principle.

Croatian CC decision annulled evidently amendments that prescribed new voting mechanism for NM, arguing that dual voting right cannot be possible only for some national minorities and endow just one minority with a single voting mechanism. Not only that abolished mechanism would create inequality among minorities, but it would also be discriminatory towards some Serb political parties: namely, as such - it would be beneficial exclusively for the current coalitional partner - the Independent Democratic Serb Party (SDSS). The CC decision prescribed that the "old" voting mechanism remains in place until the Parliament passes new legislation.

However, clientelistic position of minority political elites as stands for the time being requires re-conceptualisation and reconsideration if political participation of Croatian national minorities wants to become truly democratic. In my opinion, once elected to the Croatian Parliament, eight minority MPS are not merely representing national minority electorate, but the entire Croatian population. Therefore, their engagement should not only be restricted to achieving benefits for national minorities (and through that assuring a subsequent mandate in the Parliament) but also taking care and striving to building a tolerant, inclusive society. Ethnic political engineering simply cannot serve as a means to this end.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>