Generation X

Nakon dva tjedna izbivanja iz ureda vratih se u ponedjeljak oko podne! Sef me popodne istog dana obavjestava da me salje u Galway, na sastanak kojem je on trebao nazociti, ali mu se ne njega ne ide! Jebemumisha, zivim 29 i po godina bez Irske i sad u mjesec i pol moram dva puta hodocastiti tam! Avaj! Ne bi bio problem opce zagledati se u njihovo oblacno nebo jos jednom da u ponedjeljak ne moram biti u Briselu, sto zahtjeva i sastanak u Zagrebu, u isti taj vikend! A kao sto znamo dupliciranje i bivanje na razlicitim mjestima u isto vrijeme zakoni fizike ne dozvoljavaju.

A onda opet, napisah u odgovoru jednom kolegi, obaziruci se na njegovu lamentaicju o prezaposlenosti, kako vjerujem da u mom address booku nema nikoga ko nije prezaposlen, ko ne skace sa sastankana sastanak ili ne mijenja koordinate intenzitetom kojim neki manje uredni i higijeni neskloni mijenjaju odredjene dijelove garderobe... Lost generation, generation X, ili nekako drugacije nazivaju hordu mladih ljudi bez pravog doma, jos od devedesetih...Cini mi se da sam o tome prosle godine citala neki clanak i proslijedila ga prijateljima i znancima... Sjecam se da je Hrvoje komentirao da se u svemu, osim u dohotku koju navodno ti mladi, uspjesni, bezglavi trkaci za karijerom ostvaruju....

Buduci nema smisla iz Galwaya vracati se u Graz, pa ici za Zagreb, pa se ponovo zaputiti na zapad Europe, jucer sam satima sredjivala s organizatorima sasatnka u Galwayu da mi kupe kartu ravno za Brisel. I tako mi prodje dan u natezanju oko sredjivanja karte, a da nista sustinski vazno napravla nisam! Srecom, i za to se dobiva placa! A onda me jutros nazove vrla streberica sefica zagrebacka i pokakaka sto se u Zagrebu necu pojaviti preko vikenda da jos jednom ispricam sto cu pricati u Briselu. Kako je smjesno sto neki ljudi nisu sposobni vjerovati svojim suradnicima, vec streberski se drzeci rasporeda, plana i programa, i ne bivajuci skloni ni najmanjoj imporivzaicji, dokazuju svoju uskogrudnost.

U prvi sam tren bila sklona optuziti sebe za nesposobnost izvrsavanja zadataka, al onda iskreno priznah: pa mene ipak placa Sveuciliste u Grazu, pa kad me ono salje na sastnak u Irsku, onda mi je tamo i otici. A ako za nekoga pro bono radim godinu i pol dana, ta bi osoba trebala ne samo cijeniti moje vrijeme, ulozen trud i energiju, nego do sada biti svjesna toga da li sam sposobna ili ne izvrsiti povjerene mi zadatke i bez trece probe. Te se, eto, jos jednom potvrdilio da riba smrdi od glave! Bljak!