|
Viroza obično traje 7 dana. Sedam dana ako se liječi, tjedan dana ako se ne liječi. No, Ona je napisala: Mislim da nije viroza ... I dodala da za svaki slučaj ipak ne dolazim kako ne bi i mene zarazila. Moju ponudu da smjesta doputujem odbila je na uljudan ali odlučan način. A ja, iako pun mana, barem nisam nametljiv. Stoga se nisam nametao iako je sve u meni hrlilo k njoj.
U pisamcima koja su slijedila sljedećih dana uglavnom je pisala kako je i dalje muči nesanica i vrućica. Pisamca su bila štura, bez dotada uobičajenih pošalica i malih nježnih riječi. Pisamce bi stiglo ujutro, kao odgovor na moje pitanje - Je li danas bolje? Nakon jednog opširnijeg odgovora u kojem mi je napisala kako njezin liječnik misli da su simptomi koje osjeća 'psihosomatski', sljedeći su se odgovori sveli na - ništa nova, bez promjene ... Nakon njezinog jutarnjeg odgovora dan bi mi prolazio u groznici i omaglici. Iako bi se moja tjelesna temperatura do večeri popela i preko 39 C, iako danima nisam uspijevao ništa pojesti, ja nisam otišao liječniku. I bez liječnika bio sam siguran da se ne radi o virozi nego o strahu čije ime se nisam usuđivao izgovoriti ni pred samim sobom. Svakog bi se jutra iznova ponadao - napisat će mi da joj je dobro, da se veseli našem zajedničkom tjednu. No kad bih pročitao kako se još uvijek osjeća loše, uznemireno i umorno ne bih se usudio ni spominjati taj naš tjedan koji se približavao. Krajnjim bih naporom odradio dnevne poslove pa bi pojurio kući u očekivanju njezinog večernjeg pisamca koje se svodilo na - laku noć, ne brini ... U besanim noćima prisjećao bih se našeg posljednjeg sastanka uživo. Ona je doputovala k meni. Iako smo planirali te večeri nekamo izaći, sve je bilo kao i na našim prošlim susretima. Svukli bismo se oboje čim bi ona prekoračila prag i ljubili se nezasitno sve dok sat ne bi otkucao trenutak njezina odlaska. Jedva da bismo uspjeli išta pojesti, jedino bismo povremeno ustajali da nešto popijemo i popušimo po cigaretu. Toga posljednjeg puta bila je nježnija i strastvenija no ikada prije. Ljubila me kao da se ne može nasititi poljubaca prijeteći u šali kako će me tamo u kući kraj jezera zgrabiti poput nereide i povući u vir. Oboje smo se radovali tjednu koji smo namjeravali provesti zajedno. Iako je vremenska prognoza obećavala sunce, rekoh joj kako zamišljam da je ljubim iza spuštenih zastora dok vani nad jezerom vjetar šumi u ševaru a kiša odzvanja po vodenoj površini. Nasmijala se i rekla: Opet nećemo vidjeti ni sunca ni mjeseca ... Tada nisam znao da smo se toga dana susreli po zadnji put. Tada nisam znao da je moj život zastao u trenutku kad je ona prekoračila moj prag. Tada sam još vjerovao, nadao se, veselio se vlastitom postojanju više no ikada ranije. |
|
Dok sam iznova čitao njezina pisamca od prvog do posljednjeg, učini mi se da je posljednje pisamce, pristiglo jutros, već počelo bledjeti i žutjeti, kao da je poslano prije nekoliko decenija a ne danas.
... Danas, gotovo deceniju poslije, ponovo čitam njezina pisamca. Tri godine mi je trebalo da ih uspijem izbrisati iz svoga mailboxa, devet mi je godina trebalo da ih, unatoč tomu što su izbrisana, prestanem u mislima čitati svakoga dana. No, danas je jedan od onih dana kad se ne mogu oduprijeti. Vani sipi jesenja kiša, tako sitna da i ne zavrjeđuje da je nazovem kišom. To i nije kiša nego maglica koja mi zamagljuje rasuđivanje, iako sam ostao u sobi, na toplom i suhom. 'Čitam' danas njezina pisma i čudim se upornosti kojom je sjećanje sačuvalo svaku izbrisanu riječ, čudim se upornosti kojom uspomene na nju odbijaju izbljedjeti. Čitam njezine riječi - volim te, radujem ti se ... Čitam kako me nazva svojim, kako se osjeća sretnom pri pomisli da je moja ... Čitam i nadam se da su sve te riječi bile istinite, barem u trenutku u kojem su pisane. A onda pomislih: Možda nije znala kako je teško voljeti me, kad je napisala - volim te. Intenzitet moje želje za njom. Potreba da isključim ostatak svijeta, da zatvorim sva vrata i srušim sve mostove, osim onih koje vode k njoj. Vjerojatno se uplašila povjerovavši da od nje očekujem da bude čitav moj svijet, vjerojatno je upravo zato umjesto moga pruženog dlana vidjela grčevito stisnute prste. Nije čudo što sam joj postao 'težak', nije čudo što je poželjela otići nekamo drugdje, nekome tko je neće voljeti tako očajnički kao što sam je ja volio. |
|
Njezino je pisamce stiglo u ponedjeljak, tjedan dana prije našeg dogovorenog susreta. U pisamcu se žalila na groznicu i neprospavanu noć a potom je odbila moju ponudu da dojurim k njoj: Mislim da nije viroza ...
No, za svaki slučaj, ostani gdje si. Ne bih htjela zaraziti i tebe ... Kad sam pročitao njezin odgovor, osjetih kako me prožima studen. Učinilo mi se da nag stojim na ledenom vjetru, žarko ljeto odjednom se pretvorilo u ledenu zimu. I mene poče tresti groznica. Tijelo mi je gorjelo a duša se istodobno tresla od studeni. Zla slutnja oduzela mi je san, zaustavila zalogaje u grlu. Napisah joj pisamce u kojem je zamolih da ode liječniku, ako ne zbog sebe, onda moga mira radi. Ona je obećala ispuniti moju molbu i ja osjetih olakšanje. Dok sam čekao pisamce u kojem će mi javiti rezultat posjete liječniku, otvorih svoj inbox pun pisama koje smo ona i ja razmijenili u ta nepuna tri mjeseca od kada smo se počeli dopisivati. Iako sam znao da smo svakoga dana razmijenili na desetke poruka ipak se začudih veličini naše 'korespodencije'. Virtualna su pisamca bila tako brojna kao da se dopisujemo godinama. Svaka riječ koju mi je napisala za mene je prava dragocjenost ... pomislih. I, dok sam iznova čitao ta pisamca od prvog do posljednjeg, učini mi se da je posljednje pisamce, pristiglo jutros, već počelo bledjeti i žutjeti, kao da je poslano prije nekoliko decenija a ne danas. (nastavak slijedi) |
|
Tjedan dana s njom.
Koliko sam samo puta u mašti proveo taj tjedan s njom. Kuća na otočiću u velikom jezeru. Oko nas samo voda i nebo. Dani blistavi a noći pune mjesečine. A onda bih u svoju maštariju uveo vjetar i kišu. Slapovi kiše, vjetrom uzburkane vode jezera, a nas dvoje pod crvenim poplunom. Tjedan dana s Njom! Ponedjeljak, Utorak, Srijeda, Četvrtak, Petak, Subota, Nedjelja. Bog je stvorio svijet u jednom tjednu. A ja sam u mašti stvarao naš zajednički svijet, iz dana u dan. Do tada nikada nismo proveli više od tri dana zajedno. Čitav tjedan s njom činio mi se lijepom vječnošću. No, čekanje na taj naš tjedan produžilo se u vječnost. Ona je imala nekih obaveza pa sam dva vikenda do 'našeg tjedna provodio' sam. Njezina se pisamca prorijediše. Uvjeravao sam sam sebe da su ta njezina pisamca promijenila ton samo u mojoj uobrazilji. Laknulo mi je kad se potužila da se osjeća loše a potom se posramih zbog tog olakšanja koje sam osjetio. No, tako sam mogao promjenu tona pripisati njezinoj fizičkoj 'indispoziciji' a ne zahlađenju emocija. Nastavih s pripremama za naš tjedan, kupujući bezbroj budalastih sitnica za koje sam pretpostavio da bi je mogle razveseliti. Prorijedih pisamca koja sam joj slao a u onima odaslanima nastojao sam održati vedri i lepršavi ton. Tjedan dana s njom. Ponedjeljak, Utorak, Srijeda, Četvrtak, Petak, Subota, Nedjelja. Sljedeće Nedjelje sjest ću u svoj terenac i pohitati do nje. Provest ćemo noć zajedno a u ponedjeljak rano ujutro krenuti prema jezeru. Zamišljao sam je kako me čeka na pragu. U mislima bih joj odjenuo plavu haljinu i obuo joj sandale na bose noge. Potom bi joj kosu povezao plavom vrpcom samo stoga da bih, kad joj budem prišao, mogao vrpcu razvezati i zagnjuriti lice u slap njezine kose. Bio je ponedjeljak, početak posljednje tjedna prije našeg susreta kad je rano ujutro elektronskom poštom stiglo njezino pisamce. Cijelu me noć tresla groznica ... napisala je. Probudila sam se sva u znoju, u zgužvanim plahtama ... Doputovat ću k tebi odmah ... odgovorio sam. Mislim da nije viroza ... otpisala mi je. No, za svaki slučaj, ostani gdje si. Ne bih htjela zaraziti i tebe ... |
| < | listopad, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
