Pašnjaci u dolini Neretve, 20.07.1993, 21:00

Ležao sam na boku, polako se daveći janjećom lopaticom,
ostajao sam bez zraka, bez nade za bolje sutra, malen pod
zvijezdama, jaukom rušeći kule tišine. Ja i moj vjerni pas,
Mrva, međimurski gonič. Vidio je da nešto nije uredu, kao da
je znao i glumio svoje reakcije, meškoljio se, par puta je
podmuklo zalajao, stražnjom nogom se počeškao ispod brade,
ali ne kao inače. Čuvši jadikovku, čemer i jad, tu se
pojavio pastir obližnjeg stada mošusnih goveda. U njegovim
očima sam vidio strah, požudu i pohlepu. On i Mrva su se
gledali, dok sam ja polako i sigurno u nedostatku zraka
gubio svijest. Izdao me moj vjerni Mrva, o gorka izdajo
najvjernijeg mi prijatelja, otvori se zemljo i progutaj moje
izdano tijelo. Mrva i pastir nestali su u šumi, uz zvuke
usne harmonike. Tupom kosom, Smrt me udari po glavi. Sad sam
mrtav. Znao sam da Mrva voli mošus, ali da ga toliko voli,
to nisam.