11
srijeda
travanj
2012
I Want ( to ride my ) bycicle – Pony
Kad sam bila mala najviše sam željela BMX, no moja majka ispunjavajući svoje mladenačke snove kupila mi je Pony, Pony koji sam odbacila a da nisam niti jednom sjela na njega.
Danas se pitam gdje je moj Pony, šta se s njim desilo, takvim žalosnim i odbačenim, te sanjarim o njemu već neko vrijeme.
Srećom danas postoje inačice Ponyja, no može se kupiti i the real thing. Svi mi govore da trebam ako već kupujem bicikl kupiti onaj s kojim mogu ići na duge rute, no JA sada ispunjavajući svoj, ne tako mladenački, san želim baš taj bicikl, ne trebam s njim do Sljemena, to nije ideja tog bicikla, ali mogu s njim obići neke vrlo interesantne punktove u samom središtu grada, Zagreba naravno.
Počnimo od izbora samog bicikla:
Kako sam već rekla postoji Capriolo Pony Capriolo Pony , dolazi u ocean zelenoj, srebrnoj, crvenoj i plavoj boji, a ima čak i košaricu naprijed; Lombardo ima cijeli niz bicikla tipa Pony, sklopivih, nesklopivih, s košaricom, bez nje Parma, Folding 2000, Capri 020; te su tu još
Torpado T170; i oni za ljude malkice dubljeg đepa ili entuzijaste
Dahon Boardwalk D7, Ciao D5, Eco C6, ...
Za malo kulturno-arhitektonskog uzdizanja s našim novim biciklom vrijedi pogledati:
• Muzej prekinutih veza iza kojeg se krije interesantan koncept arhiviranja artefakata i priča iz neuspjelih veza s ciljem rehabilitacije;
• Britanac nedjeljom, ako nikada niste bili, ne znate šta propuštate, naš britanac nedjeljom nevjerojatno odiše duhom Londonskog Portabelo Road-a koji je s godinama postao turistička destinacija. Sajam u malom na kojem možete pronaći razne stvari iz minulih vremena baš kao što sam ja pronašla mali džepni sat koji nosim kao ogrlicu.
• Plesni centar Ilica, sjajan primjer suvremene arhitektonske interpolacije u samo središte grada bez agresivnih i nepovratnih intervencija na samom prostoru, te mjesto gdje možete ispoljiti sav svoj višak energije putem plesa;
• Kazalište lutaka, ako nemate dječicu, te nikakvog razloga da odete pogledati, uvijek možete tamo na kavu, obnovljeno 2004. godine kazalište lutaka odmah pored Zrinjevca pokazuje interesantan primjer nastanka suvremene arhitekture na vrlo urbano osjetljivom mjestu;
• Lauba, transformirane austrougarske konjušnice u izložbene multifunkcionalne prostore u kojima se svakodnevno događa nešto novo i zanimljivo;
• Dvorište arheološkog muzeja - ako niste baš zainteresirani za arheologiju toliko da ćete otići u arheološki muzej uvijek se možete sjesti na kavicu u njegovom dvorištu gdje se nalaze i replike jednom maloj dijela fundusa, te u centru grada možete u neposrednoj blizini zelenog vala popiti kavicu okruženi zelenilom i neobjašnjivom mirnoćom samog prostora
• Muzej ulične umjetnosti – idealan primjer zauzimanja javnih površina s pozitivnom konotacijom i transformacijom u kulturni subjekt, te pokazatelj kako i javne površine s domišljatim pristupom mogu postati interesantne i vrijedne , pokušaj reanimacije kultnog statusa zida prema pruzi koja dijeli grad.
• Za industrijsku arhitekturu s prijelaza s 19. na 20. stoljeće isplati se prošpancirati/provozati po Prilazu Baruna Filipovića i Ulici grada Meinza gdje je u to doba nastajala vrhunska industrijska arhitektura koju se ni danas ne valorizira, te joj prijeti uništenje/rušenje s ciljem izgradnje, po mišljenju gradskih otaca, ˝urbanije arhitekture˝ za 21. stoljeće, te je gotovo neminovno da ih očekuje ista sudbina kao Tekstilni kombinat Zagreb koji se nalazio na Prilazu Baruna Filipovića. Na žalost u Zagrebu u većini slučajeva nećete nabasati na slučaj Tate Modern muzeja koji se 2000. smjestio u prostore stare elektrane koja i nije bila arhitektonski vrednovana u Londonu ali je bila duh mjesta.
• Za stambenu arhitekturu moderne ako vam se ne da ići do Ulice grada Vukovara koja definitivno ima najreprezentativnije primjerke hrvatske stambene arhitekture kao dostojna zamjena može poslužiti Martićeva ulica s digresijom u Laginjinu gdje se nalazi Vitićev stambeni neboder, te Novakova ulica s cijelim nizom obiteljskih kuća nastalih tijekom moderne od naših najpoznatijih arhitekata svog vremena.
• Ako malo zagrebemo ispod površine Centar Grada Zagreba je zahvaljujući Željku Kovačiću, Zoranu Greglu, Nenadu Jandriću i Ivanu Ružiću nezamjetno preobražen u stalni postav putem postavljanja arheoloških i paleontoloških eksponata po centru grada kao što su: spomenik Rimljaninu u Petrinjskoj ulici, obilježje na mjestu nalaza rimskodobne nekropole na križanju Savske i Ulice grada Vukovara, brončani kipić rimskoga boga Jupitera u Banjavčićevoj ulici, kao i repliku nadgrobnog spomenika Rimljanke Akonije Salvije na Kaptolskoj kuli, ... Time razbijajući svakodnevicu i izgled grada s interesantnim, neočekivanim punktovima transformirajući sam grad u muzej.
komentiraj (0) * ispiši * #
08
nedjelja
travanj
2012
Osvrt na tekst: A City is not a Tree
Christopher Alexander u eseju A City is not a Tree postavlja u odnos način nastanka grada i njegovu strukturu, tj. funkcionalnu organizaciju. Ovisno o tome dijeli gradove na dva osnovna modela koje naziva stablom i polumrežom . Grad stablo je grad koji nastaje umjetno tj. planski, dok je grad polumreža rezultat pretežito spontanog višestoljetnog razvoja.
Uzorak polumreže čine dijelovi unutar cjeline koji se međusobno preklapaju. U uzorku stabla dijelovi se nalaze ili jedni unutar drugih ili su potpuno odvojeni unutar cjeline. Alexander smatra da kad koncipiramo grad stablo zamijenjujemo humanost i bogatstvo života s konceptualnom jednostavnošću koja ide na ruku dizajnerima, planerima i administratorima, te da je u svakom organiziranom skupu potpuno odjeljivanje i odvajanje elemenata prvi znak propasti. Alexander zaključuje da iako je ljudskom umu stablo najlakša forma za kompleksne misli, grad to nije, ne može i ne smije biti.
Alexander zapravo kroz esej preko jednostavnih i lako shvatljivih oblika stabla i polumreže pokušava dočarati kompleksnu strukturu grada, te ukazati na probleme planski nastalih gradova. On tvrdi kako grad ne smije nastati predviđeno i linearno.
Grad je najveća čovjekova tvorevina, a ujedno i vrlo složena kompozicija oblika i funkcija. Pitanje planskih gradova i valorizacija njihove uspješnosti zahtjeva multidisciplinarni pristup i cjelovite odgovore nije moguće pronaći u okviru samo jedne struke. Planski grad, kako je Alexander ustvrdio, je tvorevina urbanista i administracije. Iako urbanisti planiranju grada pristupaju odgovorno, s osjetljivošću prema potrebama budućih stanovnika, gotovo je nemoguće zadovoljiti sve njihove potrebe. Razmislimo o tome koliko je teško prilikom projektiranja građevine predvidjeti sve potrebe korisnika. Kako i sam Alexander u eseju The Atoms of Environmental structure primjećuje, ne samo da je vrlo komplicirano prilikom projektiranja građevine predvidjeti i pomiriti sve zahtjeve korisnika, već je potrebno stvoriti preduvjete za nepredviđene zahtjeve kako bi ih korisnik sam zadovoljio. Kada bi preslikali istu problematiku na planiranje grada vidjeli bi da se taj problem koji susrećemo prilikom projektiranja jedne građevine praktički multiciplira u beskonačnost, te dovodi urbaniste do nemoguće misije koju je donekle moguće dokučiti samo ako se određene skupine problema postavlja u rješive cjeline koje se neće međusobno preklapati kako iz tog preklapanja (umreživanja) ne bi nastali novi problemi tj. pitanja.
Neki planski nastali gradovi su se tijekom vremena preobrazili u gradove ˝polumreže˝, a neki će se tek preobraziti ako se nastave razvijati, te počnu preklapati različite dijelove, funkcije i namjene unutar te cjeline koju zovemo grad. Za tu preobrazbu potrebna je ipak određena nedovršenost prilikom planiranja i izgradnje planskih gradova. U slučajevima gdje su oni u potpunosti dovršeni i tvore zatvorenu cjelinu, kao Brasilia, otežan je daljnji razvoj tj. širenje. Brasilia se danas još uvijek nalazi, zbog te svoje dovršenosti, unutar isplaniranih gabarita, te je širenje ostvareno putem dva satelitska grada – razvoj još uvijek po uzorku stabla. Iako građevine u njoj funkcioniraju vrlo dobro, prostor koji zajednički tvore često izaziva nelagodu. Neizbježan je dojam da gradu nedostaje spontanosti.
Time se vraćamo na tezu kako ljudi, stanovnici, oblikuju gradove i prostore koje koriste. Oni te prostore zauzimaju, preuzimaju, te transformiraju i prilagođavaju svojim potrebama koje se kroz vrijeme mijenjaju. Ta vječna mijena je ono što čini grad, njegovo urbano tkivo. Kako Henri Lefebvre u svom radu Le Droit ŕ la ville ističe grad je djelo u kojem svi stanovnici sudjeluju. Po njemu, pravo na grad je pravo svakog stanovnika na urbani život, mjesta za susrete i izmjenu, pravo na njihov ritam života, korištenje vremena, te pravo na mogućnost potpune upotrebe gradskog prostora. Možemo zaključiti kako stroga zoniranja u planski nastalom gradu takvu slobodu korištenja javnih prostora ne omogućuju, a bez toga grad gubi na raznovrsnosti i spontanosti.
komentiraj (0) * ispiši * #
