Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/gradskipattern

Marketing

Osvrt na tekst: A City is not a Tree

Christopher Alexander u eseju A City is not a Tree postavlja u odnos način nastanka grada i njegovu strukturu, tj. funkcionalnu organizaciju. Ovisno o tome dijeli gradove na dva osnovna modela koje naziva stablom i polumrežom . Grad stablo je grad koji nastaje umjetno tj. planski, dok je grad polumreža rezultat pretežito spontanog višestoljetnog razvoja.
Uzorak polumreže čine dijelovi unutar cjeline koji se međusobno preklapaju. U uzorku stabla dijelovi se nalaze ili jedni unutar drugih ili su potpuno odvojeni unutar cjeline. Alexander smatra da kad koncipiramo grad stablo zamijenjujemo humanost i bogatstvo života s konceptualnom jednostavnošću koja ide na ruku dizajnerima, planerima i administratorima, te da je u svakom organiziranom skupu potpuno odjeljivanje i odvajanje elemenata prvi znak propasti. Alexander zaključuje da iako je ljudskom umu stablo najlakša forma za kompleksne misli, grad to nije, ne može i ne smije biti.
Alexander zapravo kroz esej preko jednostavnih i lako shvatljivih oblika stabla i polumreže pokušava dočarati kompleksnu strukturu grada, te ukazati na probleme planski nastalih gradova. On tvrdi kako grad ne smije nastati predviđeno i linearno.
Grad je najveća čovjekova tvorevina, a ujedno i vrlo složena kompozicija oblika i funkcija. Pitanje planskih gradova i valorizacija njihove uspješnosti zahtjeva multidisciplinarni pristup i cjelovite odgovore nije moguće pronaći u okviru samo jedne struke. Planski grad, kako je Alexander ustvrdio, je tvorevina urbanista i administracije. Iako urbanisti planiranju grada pristupaju odgovorno, s osjetljivošću prema potrebama budućih stanovnika, gotovo je nemoguće zadovoljiti sve njihove potrebe. Razmislimo o tome koliko je teško prilikom projektiranja građevine predvidjeti sve potrebe korisnika. Kako i sam Alexander u eseju The Atoms of Environmental structure primjećuje, ne samo da je vrlo komplicirano prilikom projektiranja građevine predvidjeti i pomiriti sve zahtjeve korisnika, već je potrebno stvoriti preduvjete za nepredviđene zahtjeve kako bi ih korisnik sam zadovoljio. Kada bi preslikali istu problematiku na planiranje grada vidjeli bi da se taj problem koji susrećemo prilikom projektiranja jedne građevine praktički multiciplira u beskonačnost, te dovodi urbaniste do nemoguće misije koju je donekle moguće dokučiti samo ako se određene skupine problema postavlja u rješive cjeline koje se neće međusobno preklapati kako iz tog preklapanja (umreživanja) ne bi nastali novi problemi tj. pitanja.
Neki planski nastali gradovi su se tijekom vremena preobrazili u gradove ˝polumreže˝, a neki će se tek preobraziti ako se nastave razvijati, te počnu preklapati različite dijelove, funkcije i namjene unutar te cjeline koju zovemo grad. Za tu preobrazbu potrebna je ipak određena nedovršenost prilikom planiranja i izgradnje planskih gradova. U slučajevima gdje su oni u potpunosti dovršeni i tvore zatvorenu cjelinu, kao Brasilia, otežan je daljnji razvoj tj. širenje. Brasilia se danas još uvijek nalazi, zbog te svoje dovršenosti, unutar isplaniranih gabarita, te je širenje ostvareno putem dva satelitska grada – razvoj još uvijek po uzorku stabla. Iako građevine u njoj funkcioniraju vrlo dobro, prostor koji zajednički tvore često izaziva nelagodu. Neizbježan je dojam da gradu nedostaje spontanosti.
Time se vraćamo na tezu kako ljudi, stanovnici, oblikuju gradove i prostore koje koriste. Oni te prostore zauzimaju, preuzimaju, te transformiraju i prilagođavaju svojim potrebama koje se kroz vrijeme mijenjaju. Ta vječna mijena je ono što čini grad, njegovo urbano tkivo. Kako Henri Lefebvre u svom radu Le Droit ŕ la ville ističe grad je djelo u kojem svi stanovnici sudjeluju. Po njemu, pravo na grad je pravo svakog stanovnika na urbani život, mjesta za susrete i izmjenu, pravo na njihov ritam života, korištenje vremena, te pravo na mogućnost potpune upotrebe gradskog prostora. Možemo zaključiti kako stroga zoniranja u planski nastalom gradu takvu slobodu korištenja javnih prostora ne omogućuju, a bez toga grad gubi na raznovrsnosti i spontanosti.


Post je objavljen 08.04.2012. u 01:05 sati.