Grad na gori

Ima ljudi koji jako puno znaju o Bogu, o Crkvi i o vjeri, ali to nije jamstvo da je Bog njima zadovoljan. Isus se često borio s pismoznancima… Drugi se pak puno mole i angažiraju u vjerskom životu. Da ni to nije jamstvo, vidi se na primjeru farizeja koji su bili jako pobožni ljudi. Loša molitva može dovesti do oholosti, loša teologija do hereze, angažiranost do aktivizma koji više šteti no što pomaže poslanju Crkve. Svaki bi čovjek trebao do određenog stupnja biti sumnjičav prema samom sebi. Treba samoga sebe provjeriti kod mjerodavnih osoba, kod odgovornih u Crkvi, jer tiha ambicija i drugi oblici egoizma često znaju pokvariti i najbolju nakanu, i najbolji plan. Đavao pobožne ljude najviše iskušava preko pobožnih kušnji: pod izgovorom dobrog cilja, dobre stvari, predlaže djelovanje bez jedinstva, a to sve uništava.
Zato poniznost treba njegovati i produbljivati. Ova krepost traži istinu i ne boji je se. Također osposobljuje za prihvaćanje istine (npr. po načelu: bolje gorka istina nego slatka laž). Poniznost ne može biti bez istine i vodi k njoj. Time vodi autentičnoj molitvi i autentičnom apostolatu. Očišćava od skrivenih ambicija te «proizvodi» ustrajnost i duhovno zdravlje. Bez poniznosti, i najbolja djela, najbolji pothvati, pa čak i molitva, sama su «ispraznost i obmana». Kratko rečeno: poniznost je odlučnost da se živi istinu!

Imam li hrabrosti spoznati istinu o sebi? Cijelu istinu…?