Kojekakve

subota, 15.05.2021.

Zagorski cušpajz

Lokalitet Vinagora isprva me privukao pukim nazivom, poslije negdje vidjeh i zračnu fotografiju snimljenu iz pravog "kuta". Uau, navrh brda crkva - tvrđava. Zamalo.

I u stvarnosti je, baš onako..., impozantna.


"Prema van" se "drugačija slika kaže" - uz nju su se, kao proštenj(ar)sku crkvu, očito dograđivali i prateći objekti tvoreći malu društvenu "enklavu" s, naslućujem, neprekidnim muvingom organiziranih pridošlica.

A u kadar mi je, nenajavljen, uletio i lokalni ljubimac, maskota tog "kompleksa"...


... koji se "bez kompleksa" istovario nasred livade...


... ne čekajući da se olakša u svojoj pokrajnjoj štali.


Unutrašnje dvorište opasano zidom i arkadama, tzv. "cinktorom", za vrijeme proštenja vjerojatno vrvi od ispovjednika i ispovijedanih.


Sada smo tamo zatekli samo "glasovnu probu" zbora nadahnutih mladih pjevačica i "epidemiološki propisno raspoređene" stolice u očekivanju nekog, kasnije tempiranog auditorija.


Uz mjestimičnu popratnu ikonografiju pažnju mi je privukao plakat (pod)naslovljen kao: "(Neo)poganski simboli" sa slikom i opisom dotičnih te upozorenjem (između ostalog): "(...) Za osudu je nošenje amajlija (...), a s potpisom vjerojatnog izvora: "Katekizam KC (2117)".

P.S. "Deda" na plakatu ispod toga nije bio upleten u ta (neo)poganska posla.


I tako... krenulo se doma.

Idući desinićkim krajem, cestom koja vijuga između ubavih brežuljaka, prođe se pored dva geografska "objekta" sličnih toponima, nevelike rječice...


... i malo većeg, štoviše "Velikog" sela.


A snimku sjaja sunca koji se kao aureola omotao oko usputne kapelice na brdu, bio bi "grijeh" propustiti. Makar se, kako rekoh, trebalo i "zagaziti u djetelinu".


A na koncu, u brzinskom, brišućem letu kroz vanjske terase Tuheljskih toplica, uspio sam, prije olujne tuče koja se iz pozadinskih crnih oblaka stuštila tri minute kasnije, kao vrednije pažnje zabilježiti samo nadahnut grafit, potpisan grupom artista od kojih jedino znam za Lunara.