Kojekakve

utorak, 11.05.2021.

Gore na Goru

Prođoh nekoliko puta u životu kroz gradić Pregradu, ali s naglaskom na "pro" (-putovanju), bez vremena i mira zastati i prepustiti se.
Ovaj smo put Pregradu svjesno naciljali. I njenu Kunagoru koja se diči tik do nje. I njen planinarski dom koji dominira nad mjestom.


Stara je zagorska poslovica: "Kartu čitaj, al' sel'aka pitaj!". Pa pitasmo.

Uputiše nas do pregradskog kuriozuma - šumskih stuba u duljini od 300-tinjak metara. Gdjegdje s odmorištima i klupama, noću vjerojatno osvijetljene, solidno i ekološki izvedene od hrastovih pragova (?).

Tek sam sada na netu pronašao da ih nazivaju Lenartovim stubama.


To mi je razjasnilo nekoliko pitanja koja su mi se ondje nametnula:
a) Tko se to očigledno potrudio strmu vododerinu pretvoriti u ugodnu šetnicu s visinskom razlikom od čak 60-ak metara, ravno npr. našem "Iličkom neboderu"?
b) Kako se ustvari naziva crkvica koju sam prikazao u prethodnom postu - Florijan ili Lenart?

Ove su stube, dakle, namijenjene hodočasnicima Sv. Lenartu, a ne planinarima.


Dalje prema Domu povremeno su nas pratili i upućivali izblijedjeli, ali nedvosmisleni putokazi.


Usput se razotkrivalo klasično šaroliko "uporabno stanje" nekih starih seoskih domaćinstava, ...


... a našla su se tamo i vrata "osigurana" špagom, ...


... ili pak šarmantan "ganjk" (vanjski hodnik / balkon) s urednim suživotom zidnih slika svetaca i satelitske tehnologije.


U lijepoj šumi ponad sela dočekaše nas uobičajeni apeli lokalnih "zelenih", ali i konkretna, vrlo stabilna obavijest: "Ovdje ima gljiva!"... kad im je "vrijeme", naravno. Dobro je znati.


Prilaz planinarskom domu okupiralo je i vizualno zaklonilo novovjeka verzija starijeg svetišta, (meni) nekako predimenzioniranog s obzirom na prirodan okoliš te ponegdje upitno plastificiranog, ...


... ali je zato pogled s prostrane terase Doma na gradić Pregradu potpuno neometen... i prepušten ukusu promatrača.
Oduševila me spoznaja da se odande lijepo vidi masiv Medvednice (sasvim u pozadini), onako "s druge strane", drugačije nego što smo ju naviknuti gledati mi Zagrepčani, no što daje nadu da se i sa Sljemena, za bistrih danâ, i Kunagora može nekako vizualno locirati.