Parafrazirat ću blogera Emira (iz komentara na prethodni post): "Ako postoji raj za (...) "ljubitelje kapljice", onda je to Zagorje.
A najbolja kapljica je, ipak, vlastita "kapljica". S vlastitog grunta. Bar se zna na čemu smo.
Ne razumijem se u vinogradarenje pa mi se, putniku namjerniku, pitoreskan suživot loze i maslačaka učinio čisto prihvatljiv.
Ta, pomislih, tko ne bi uživao u nepreglednom moru ovih lampiona?! Osim možda, ipak, vinogradara kojima predstoji prva proljetna "tlaka".
Po tim "goricama" može se naći kojekakvih tragova neki bivših vremena. Poklopac "plavog emajliranog lonca" marke "Gorica" (vidi vraga!) u svom drugom životu služi kao krović na obližnjem stupu...
... a klasične drvene bačve i badnjevi za kom ustuknuli su pred rostfrajem u kletima i sada se blago i neumitno raspadaju pod vedrim nebom.
Također je teško vjerovati da će itko ovoj, tako dobro uščuvanoj
preši za grožđe, ikad više okrenuti njeno vijčano vreteno.
A možda se, daj bože, i varam!
Kako god, toliki vinogradi ipak će biti obrani, grožđe isprešano, a mošt napuniti neke nove bačve... da bi poslije Martinja sve to završilo u kupicama domaćina... i šire.
Nisam siguran je li ova usputna "krigla" baš priliči guštanju vina ili gemišta, više mi nekako vuče na pivo i pivopije, ali pored tolikih posvemašnjih pomaka u tradiciji, ja kao autsajder "o ukusima ne bih trebao raspravljati".
[U drugom prolasku pored istog mjesta, neko društvance je ondje "uredno" pijuckalo svoju poslijepodnevnu "kapljicu". Bez mudrovanja poput mojeg.]
