Kojekakve

petak, 05.03.2021.

Kratečko i njegova skela

Selo Kratečko samo je jedno u nizu sličnih koja se privijaju uz savske rukavce i njene nasipe. Javnosti je daleko poznatije obližnje selo Čigoč koje je razvikano zbog "svojih" rodâ, ali osobno bih za obilazak i šetnju uvijek preferirao slično, ali "etnografski"-sačuvanije selo Krapje, nešto nizvodnije.


Ja ga, Kratečko, pamtim po osebujnom, još "živućem" vatrogasnom tornju obloženom drvom u, kako i dolikuje, sâmom središtu mjesta. Koriste li ga oni za protupožarno nadziranje ili za vježbe lokalnih dobrovoljnih vatrogasaca, nemam pojma. Jednom ću pitati tamo nekoga, ako proviri na inače pustu cestu.


Na sâmom zapadnom ulazu u selo upozorenje "na krave" učinilo mi se pretencioznim budući da iz vožnje ne uspijevah vidjeti, na otvorenom, nigdje ni jedan primjerak stoke "sličnog zuba".


Još me nešto intrigira u Kratečkom, pri svakom prolazu mimo - skela na Savi kojom se skoro izravno dopire do nedalake Sunje na desnoj obali.
Ovoga puta zatekosmo je bez posla, privezanu "s ove strane", a skelar je "jamačno" drijemao u svojem cockpit-u ni ne trznuvši na našu "nazočnost".


Nisam siguran da baš svatko razumije kako skele "koturajući se" po sajli, a bez ikakvog vlastitog pogona, uspijevaju prelaziti rijeku... no neću nikoga time zamarati. Uglavnom i njihovom tihom radnom vijeku očito ipak dolazi kraj. Nadomještenu mlađim modelom, prethodnu su "umirovili" na vezu na suprotnoj obali.


Sunce je zalazilo za sunjski horizont... a do Siska se bilo čak i potpuno smračilo.