U svim tim maslinicima, nizovima suhoziđa ili pak pomorskom pojasu u nekom momentu pokaže se "greška" koja naruši kontinuitet reda, estetike, ekologije... Najčešće svemu takvome kumuje "ljudska ruka", svojim činjenjem ili nečinjenjem.
Teško je biti arbitar "treba li tako biti ili ne"... ali ništa me ne priječi da to pokažem i o tome kažem riječ-dvije.
Ovom, valjda, benzinskom rezervoaru trebalo je brat bratu deset godina da ga atmosferilije pretvore u "ruzinavi brod". U nekim lokalnim okvirima očito je ostavljen kao "teritorijalna markacija". "Nit šteti nit' koristi, ali moj je!".
I ovom spiganom, još dobro-držećem okviru za boktepitaj što, namijenjeno je baš pravo mjesto za umirovljenje - drito ispod 943-godišnje masline. Da se i ona saživi s novim trendovima brige... o otpadu.
Obalni pojas, često nazivan "pomorskim dobrom", zbog svojeg "društvenog" vlasništva, očito intenzivnije trpi taj naš "baš me briga" sustav.
Srećom, ako išta ostane bačeno "na otvorenom" dovoljno dugo, bit će izjedeno, kad tad, burama, neverama i solju... do neprepoznatljivosti.
Uz takvu mentalnu "klimu" na ovim prostorima, gradnja kuće šesterokatnice na tridesetak metara od mora rijetkima se pokazuje "kao šaka na oko", a kamoli da bi investitoru bila neki velik problem za "legalizaciju", ako je itko ikada više ponudi.
Sâm obalni pojas, rekoh, posebna je priča.
Upravo me pozitivno iznenadilo kako su u suhozidovima koji se nekada protežu do mora, vjerojatno kao brana neželjenom lutanju ovaca, uglavnom ipak ostavljeni prolazi za nesmetan pješački prolaz uzduž obalne linije, bez iritantnih prepreka ili dasaka s natpisom "Privat".
Na Pagu se ponegdje uz obale mogu naći i kamene "bitve", privezni stupići, vrlo vjerojatno monolitno isklesane iz stijene. Po nekim pričama datiraju još iz doba rimske i/ili mletačke "nadležnosti", kad se u tim paškim zaljevima sidrahu i vezahu "strane" lađe kojima se odvozilo drvo "put Italije"...
Obalne hridi uz te nekadašnje lučice danas često bivaju zalivene betonom ili obzidane kamenom, osiguravajući pogodan pristup brojnim novovjekim vezovima za čamce.
Ta "betonizacija" obale, kako se to često zna čuti, širi se mjestimično i na područja obalnih hridi ispod parcelâ građevinskog zemljišta te se smatra "pripitomljavanjem" surove i neiskoristive stjenovite obale te njenim privođenjem poželjnoj turističko-rekreativnoj svrsi.
Prema "potpisima" urezanima u beton dade se naslutiti da se na tim kupališno-sunčališnim platoima nekim nepisanim pravilom njihovi kreatori smatraju prioritetnim korisnicima, a obično su iz nedalekih kuća na obroncima otoka.
Ta praksa potpisivanja gdjegdje se proširila i na četveronožne ljubimce dotičnih obitelji, simpatično ovjekovječene otiscima njihovih šapa.
I za kraj, osim nas bilo je na Pagu još znatiželjnih koji nas netremice, hipnotički promatrahu minutama. Da nas zapamte do našeg sljedećeg susreta u dogledno vrijeme.
I još jedno kratko upozorenje, ako ga netko želi prihvatiti - s Paga smo se vratili na kontinent "bogatiji" za čak tri primjerka krpelja na koži na što nismo bili ("mentalno") pripremljeni.
Sve nekako izgleda da je ovogodišnja blaga zima pogodovala njihovoj ranijoj aktivaciji i na područjima na kojima se, tradicionalno, prošlih desetljeća to nije uopće očekivalo.
Pag [03/2019.]
© •
16.03.2019. u 15:45 •
Komentari (7)
•
#