Prve asocijacije kad se spomene otok Pag obično su mi "sir", "most", "sol" i... eventualno "krš". Do sada sam de facto onuda prošao samo jednom, na pola dana tako da se nisam ni stigao šire "obrazovati".
Ali s dodatnim jednoipodnevnim obilaskom, "slika" mi se počela polako nadograđivati. Na njemu su mi se nudile i ostale divote.
Počinjem s vodom... i ovcama.
Na otoku bez pravih vodotokova pitka je voda oduvijek bila bolan imperativ. I za ljude i za ovce. Za vrijeme sušâ, ljudi su, možda, mogli piti vino da utaže žeđ, pralje su mogle tjednima preskočiti pranja rublja, ali ovce, osnova njihove prehrane i privređivanja, nisu smjele skapavati. Pojilišta, posvuda uz našu obalu i na otocima često nazivane "lokvama", bila su preduvjet preživljavanja. A ovaj, sada napušteni i zapušteni primjerak kod Luna, već mi se i svojom geometrijom učinio "središtem svijeta"...
Prema današnjim, već samo i vizualnim mjerilima, ova i ovakva voda ne bi zadovoljila atribut pitkosti. Ali tko zna što je čovjek kadar podnijeti kad stisne nevolja.
A ovce vjerojatno nisu pitale.
Malo podalje, usred krševitog krajobraza osvanuo mi je pred očima i presušeni "bazen", neki bivši rezervoar vode s ne baš razvidnim okolnim vodotokom koji bi ga punio. Tragovi vode na okolnim stranama pokazuju da je vode nekad stvarno bilo do popriličnog nivoa, a stepenice koje vode u njega očito su bile namijenjene nekoj uhodanoj seoskoj rutini.
Kad sada gledam, ovako s distance, taj lijep primjerak građevine, ne bih se začudio da mi netko kaže da su se u njemu mještani zapravo i kupali.
I povrh toga, nekoliko obližnjih, sada zamalo zatrpanih kamenih kadica u nizu s kamenim kosinama za "trljanje" robe, odličan su i sačuvan trag da je ovdje nekad, osim pojila i "bazena" (?), bilo i seosko "perilo".
Usred sela našla se i tipična "gustirna", nekadašnji, sada napušten, sustav plitkog prostranog bazena za prikupljanje kišnice i zatvorenog rezervoara za pohranjivanje vode.
Gustirne su po načinu čuvanja vode u zatvorenom spremniku, pretpostavljam, bile primarno namijenjene za opskrbu ljudi pitkom vodom, a mjesto za uzimanje vode, s poklopcem i koloturima za izvlačenje vode kablićem, neodoljivo sliči na tradicijske bunare u kontinentalnim krajevima.
Ovih dana cijeli je otok bio preplavljen cvatućim krošnjama badema koje kao da su slavile taj možda i preuranjen dolazak proljeća.
A za ovce koje onuda slobodno švrljaju, prestanak suhonjave zime obećava napokon i svježu ispašu.
Na moju znatiželju odgovorile su svojom, znatiželjom, "ne dajući se previše smetati".
I za današnji kraj, ne mogu odoljeti prikazati i meni predivnu scenu s obronka najvišeg paškog brda, Sv. Vida - poetičnog pojilišta - lokve "usred ničega".
Jedan Attenborough bi od ovoga znao napraviti divnu "priču". [Iskreno zahvaljujem autorici, prijateljici SĐ na ustupanju za objavu.]
