Kad se čovjeku, landrajućem po bregima samoborske okolice, prikaže ovakav "horizont", teško mu je odoljeti iskušenju: "Stožac danas mora pasti"
Dolaskom pod sâmu gradinu Okića vidi se (ne po prvi put) da je na dohvat ruke i da to nije neki grozomoran uspon, deset-petnaest minuta uvrh glave.
Primicanjem prvim obrambenim bedemima, našoj se općoj znatiželji pridružila i Gogooova muha Eristalis tenax (spomenuo ju je u komentaru nekidan) koja se, lebdeći poput drona, ogledavala u odsjaju objektiva fotoaparata.
Na jednoj od prilaznih "poučnih tabli" moglo se pročitati da se gradina već četiristo godina smatra ruševnom, ali je, eto, barem jedan lijep nadvoj, pretpostavljam u prostoru nekadašnje kapele, već desetljećima uredno restauriran.
Ostalo ziđe (i)pak "pati" od mjestimičnih "prodora" kojekakvih amorfnih oblika...
U jednom od smjerova pogleda koji se pružaju, naslutio sam u daljini jedan od sličnih stožaca Samoborskog gorja, pretpostavljam Oštrc, na udaljenosti od barem tri-četiri sata hoda. Gogooo će me ispraviti ako griješim.
I nakon svega, nametnuo se jedini logičan smjer - nizbrdo.