Kojekakve

Jesu li patkice 'u čudu' kad se vide u duplikatu?
Vjerojatno ne kad su tako 'mrtve hladne'.
Kako li je njihov mali mozgić apsolvirao taj fizikalno-optički fenomen?

A muhe na ogledalu?

Ogledalo je 'opak izum'. Teško ga se dade prevariti. Čak i kad mu se postavi ulizivačko pitanje: "Reci mi ogledalce tko je najljepši...?", lako je moguće da će odgovoriti protivno očekivanjima... i neslavno završiti.

Kod brijača/šišača/frizera s ogledalom se suočavaju i oni koji ga (ogledalo) ignoriraju ili pak njegovi najtvrdokorniji 'protivnici' jer im nema druge, nego s frizerskog stolca gledati pred sebe. Takvi obično nemaju nikakve primjedbe na tok 'obrade' jer šišanje ionako možda smatraju nužnim zlom.
S onim ostalima frizeri moraju biti krajnje obzirni. Ti točno znaju kojim smjerom treba 'ići' njihovo očekivano (!) 'uljepšavanje' (ta zbog toga su tamo!) i budno paze na svaki škljocaj škara. Greška u zamišljenim 'koracima' nije im prihvatljiva opcija.

Scene obnaženih dama i "starčeka" nisu nepoznate u svjetskoj likovnoj umjetnosti, a ima ih bogme i na zagrebačkim fasadama. S većim ili manjim iskazom srama ili nelagode...

Ova pak sasvim slučajna 'situacija', izvučena iz konteksta, učinila mi se odličnim primjerom onog što bi 'korisnici' neuro-lingvističkog programiranja (NLP-a) proglasili 'rapport'-om... tj. oponašanjem u cilju stjecanja povjerenja i razumijevanja.
I u nekom realnom svijetu više bi možda, ipak, ukazivalo na zavođenje nego na nelagodu.

'Jedini problem' je u tome da taj 'odgovor' nije ujedno i rješenje.

Lako je reći "ne", ali ništa od toga ako se poslije toga ne zna "šta dalje?"...

Kod 'spuštanja u grad' pješice, čovjek postepeno uranja u njegovu bučnu dinamiku, izazove i mogućnosti... Ima vremena putem stvoriti okvirni 'scenarij' koji bi se mogao 'odviti' kad se 'pod satom', 'pod repom' ili 'na uglu' nađe s prijateljem, bratom, dragom, poznanikom... kad se rukuju, zagrle, poljube, potapšaju...

I sve to bez nervoze izazvane gužvom na cesti, semaforima i 'ležećim policajcima', bezobraznim taksistima, bezobzirnim pješacima... i, najvažnije, udaljenim parkirališnim mjestom ili pretrpanom garažom kao alibijem za kašnjenje i temom za polusatno razglabanje.

Ponuđen? Korišten pa ostavljen?
Zaboravljen?
Nikad neću saznati...

... kao i tolike godine do sada.

Smatram se snalažljivim u prostorno-vremenskoj dimenziji 'svakodnevnice' i poprilično se točno pojavljujem ljudima 'na vratima', ako smo se tako bili dogovorili. Ali otkada žešće fotkam, zna mi se desiti da mi se putem nametnu neke scene koje jednostavno ne smijem ostaviti nesnimljenima pa ozbiljno razmišljam o budućoj redefiniciji p(r)olaznih vremena.

Jedna od 'napetijih' situacija pri 'pretprogramiranom' hodu od točke A do točke B usputno je susretanje nekog starog prijatelja ili prijateljice s kojima bi čovjek rado podijelio i više od brzinske kurtoazne izmjene osobnih aktualija. Kada taj 'friendly chat' po trajanju premaši nadoknadivo zakašnjenje, nastupam s 'rezom': "Sorry, žurim!".
Mama mi je, kao klincu, znala govoriti: "Žurba je nepristojna!". Tada nisam shvaćao što želi reći.

Ova uravnoteženost "principa" na konopcu bila bi, znam, primjerenija ekvino(k)ciju nego današnjem solsticiju. Ali kako s današnjim prvim danom zime ponovno, naoko paradoksalno, dolaze sve dulji dani, imamo se, mi neki, čemu 'radovati'. Oni koji vole podštapalice rekli bi: "Nema zime!".

Je li nam, i u našim životima, 'suđena' ravnoteža crnog i bijelog poput jin-jang-a, ma šta to nekome metaforički značilo, ili je pomicanje granica, na bilo koju stranu, u našim 'rukama'? I srcu.

Pišući ovaj naslov, sâm bih sebi sad mogao reći: "Bullshit, pa nekima si skoro zaboravio i ime!". Istina, toliko ljudi prođe kroz nečiji život da se stvarno divim onima koji ih sve uspiju popamtiti po imenu. Ja definitivno to ne mogu.

Ali ta poneka putovanja, izleti, 'pothvati', razgovori, proslave, ljetovanja, 'situacije'... s ljudima s kojima si dijelio dano vrijeme katkada čovjeku ostaju ucijepljena za cijeli život. Ne radi se nužno o adrenalinu, testosteronu ili kortizolu... Jednostavno - kao da se neke kozmičke sile 'poklope' u zajedničkoj harmoniji.
Kao ondje. I tada.

Tada, prije dvanaest godina, Britanac je još bio, ako se dobro sjećam, samo tjedni plac s 'pravim' kumicama, ali bez ikakvih daljnjih 'sadržaja' u popodnevnim ili nedjeljnim satima. Jedino se tuda natjeravala dječurlija ili su se tu i tamo odigravale šah-partije lokalnih mahera i penzića. Bilo ih je lijepo gledat'... i slušat' njihovu spiku.

S 'dolaskom' "Kave-tave" i njenog 'magnetizma' te sajma antikviteta koji se mic-po-mic proširio i na druge dane u tjednu postepeno se počela profilirati neka nova, drugačija publika. Trg je počeo živjeti sadržajnije, bogatije. Šahisti su bili maknuti 'na drugu marginu', ali i njih je svake godine sve manje. Ne zbog "Kave-tave", nego... idu godine...

Još smo ove jeseni 'dobro prošli'! Ili mi se samo čini da su ove anticiklonalne magluštine nastupile ralativno kasno, ali dakako još imaju vremena produljiti se u nedogled. Ako u međuvremenu svi mi zarobljeni pod njihovom kapom ne 'izludimo' - poput društvanca iz kultne serije "Northern Exposure" (kod nas prevedeno kao "Život na sjeveru") koje je subpolarni (?) manjak sunca donekle nadomještavalo svjetalcima u naočalama...

Dok prije na radijskim vremenskim prognozama nisu bili dovoljno 'senzitivni' da izrazito naglase vedrinu u 'višem gorju', jedna je poznanica, okorjela planinarka, u ovakvim, magluštinom okovanim danima zivkala telefonom 'Planinarski dom Puntijarka', točnije kuhinju, i kad joj se javila tamošnja kuharica samo ju je pitala: "Vidite li, molim, sunce kroz prozor...?" ili tako nekako. Prema njenom odgovoru, tog se dana išlo ili se nije išlo na Sljeme.

Ne znam bih li smio uspoređivati boćanje i curling da se netko ne uvrijedi. Iako je po mojem viđenju princip isti - a sve su ostalo nijanse.

Za razliku od boćara koje na njihovom boćalištu kod Rudolfove kasarne percipiram kao vitalne i temperamentne penziće, kod curlinga mi nekako više u oči upadaju ženske ekipe, "ne znam ni sâm zašto" (mo'š mislit'!). Prvenstveno po gracioznosti pokreta kojim po ledu lansiraju... no, no... kako li se već zovu ti kližući čunjevi. A da o taktiziranju i 'brzom radu partviša' pred 'ciljem' i ne govorim.

Dokad ćemo imati snage?
- Potaknuto dobro znanim grafitom: "How Long Could You Survive in Croatia?"

Tu i tamo prođem kroz pokoju bolničku, kliničku, ambulantnu čekaonicu... od 'trivijalnih', gdje se čeka zbog npr. 'bradavice na palcu' do onih ozbiljnijih gdje se u očima prisutnih "čekača... na nešto" ogleda i terminalna faza...
Jedna od najistinskijih poslovica dugo godina bila mi je "Sit gladnom ne vjeruje"... Slobodan sam ju danas parafrazirati kao "Zdrav bolesnom ne vjeruje". A takvih drugih, procjenjujem, ne baveći se statistikama, nego pukim osobnim opservacijama, sve je više. Zašto?

Stvarno, "How Long Could You Survive in Croatia?".

Potaknut plakatom iz 2008. godine za kazališnu predstavu "Niko i Ništ" (koju nisam gledao), 'informirao sam se' i doznao da je to bila 'urnebesna komedija' u kojoj se (citiram): "(...) naš heroj sukobljava s onima koje dijele i djeluju u pravosudnom sustavu. Nakon što mu u njegovom rodnom malom mjestu, gdje je kanio sretno proživjeti svoj sretni život oduzmu pravo na obiteljsku kućicu i ono malo zemlje oko nje, odlučuje Pravdu potražiti u Velikom gradu (...)".

Kafkijanski milje...!

U doba 'vinila' i tadašnjeg preimenovanja 'longplejki' u "albume" bilo je postalo 'normalno' da svjetski 'vokalno instrumentalni sastavi' izbacuju na tržište 'albume' sa svojim najboljim glazbenim ura(t)cima godine baš u prosincu kako bi iskoristili pomamu kupovanja božićnih darova. Tada kod nas (još) nije bila očigledna prednovogodišnja (!) potrošačka histerija, a i predbožićna (!) se tek pomalo provlačila 'na mala vrata'.

U međuvremenu se i 'u nas' stvorila prava špica konzumerizma u prosincu, više ili manje prilagođena platežnoj moći pučanstva. Danas katkada promatram prodavače na štandovima koji, čini mi se, nekako sa zebnjom prate mimohod više 'gledača' nego 'kupaca', vjerojatno svjesni da se velik dio ponuđene robe neće uspjeti prodati.
Ako je itko skeptičan oko ove moje izjave neka u rano božićno jutro pogleda terene na kojima su se do prije koji sat prodavala božićna drvca, a koja su 'preko noći', komercijalno obezvrijeđena, postala sirovina gradskog pogona za kompostiranje.

Antičke drame u Grčkoj izvodile su se pred prepunim amfiteatralnim gledalištima uz vjerojatno aktivnu podršku gledateljstva koje je svojim suosjećanjem s glavnim likovima i sâmo proživljavalo neku svoju 'katarzu'.

Katkada smo i mi neželjeni svjedoci (među)ljudskih drama budući da osobna komunikacija nikad nije bila javnija i izloženija ušima okoline nego što je danas. Ni odmak od mnoštva, odlazak u neki kut bez gledatelja, okretanje na stranu dok kroz eter pristižu grube riječi... često nisu dovoljni da sakriju govor tijela: "teško mi je".

Sjećam se jedne davne planinarske 'situacije' u kojoj sam možda po prvi puta i preko svoje volje bio 'poučen' da je 'put važniji od cilja'... Bili smo sjedili na padini, na suncu, ugodno se odmarajući i razgovarajući... no 'svjestan' cilja koji je pred nama ustao sam i gurkao prijatelja gojzericom: 'Ajd' diž' se, idemo...!'. On me odozdo skoro prezrivo pogledao: 'A kam ti se vrit žuri?'.

Danas, kad čujem nekoga da priča ozarenim glasom kako je "prošao cijeli svoj put 'u jednom cugu', toliko i toliko (stotina) kilometara bez ikakvog zaustavljanja, zamisli...!"... pomislim si: "E bogme imaš još puno toga u životu naučiti".

Ceste prokrčene u planinama su zamalo (pa) nužno zlo, no katkada su i gore od toga kad je u njihovom krčenju, umjesto smislenog projekta i objektivnih potreba, korištena bahatost 'brutalne sile' i poriv nelegalnog profita...

Za određivanje trase u planinskom reljefu naoko ne treba ništa dugo nego 'malo znanja' nacrtne geometrije. No katkada planinske ceste s ugodom doživljavam prirodnima i saživljenima, kao da su se projektant i planina bili 'prije posla' itekako dobro upoznali i s radošću 'dogovorili'.