Gospa Ilačka

Za vrijeme prošloga rata često je puta svijet sklapao ruke i molio dragoga Boga, da se smiluje čovječanstvu i da pomiri narode. A mnogi vojnici obećali su i zavjetovali su se, da će učiniti koje dobro djelo, ako ih dragi Bog žive sačuva od toga svjetskoga pokolja. Tako su se zavjetovala i dva ratnika iz jednoga velikoga sela županije Srijemske. Prvi vojnik – Marko po imenu – učinio je ovaj zavjet: Doklegod budem bio živ ne ću raditi u mladi petak ja i moja družina i sva moja marva, ako se iz rata živ kući vratim. Drugi Luka zavjetovao se ovako: Ako se živ vratim kući, ispovjedat ću se cijeloga života svaki mjesec dana jedanput ću se cijeloga života svaki mjesec dana jedamput i tri puta u životu pješice ću hodočastiti Ilačkoj Gospi i svaki puta ću se i tamo ispovjediti i pričestiti. Rat se svršio, njih obadvojica već četvrtu godinu izvršavaju svoje zavjete. Luka se svakoga mjeseca ispovjedao, dva puta je već pohodio Ilačku Gospu i u njezinoj se crkvi pomolio i ispovjedio. On živi sretno sa svojom obitelju, potpuno se ostavio svakoga grijeha. Bog dragi blagosovia zavjet i život njegov i seljani imadu u njemu primjer razboritog i naprednog kršćanina. No Marko nije ni iz daleka toliko zadovoljan. Čim je iz a prevrata prošla prva jesen i zima, i nestalo proljeće, postao je on nezadovoljan, što je on se cijelom kućom morao besposličariti prema svome zavjetu svakoga mladog petka, dok drugi obavlju prevažne poslove. To ga uvijek ljuti, i taj mladi petak nikada ne prođe sretno u njegovoj kući. Marko se ili sa svima u kući posvađa ili od dosade ode u birtiju i tamo se opije, a poslije toga ljut je i na sebe i na vjeru i na zavjet i na sve. Mnogo imade kršćana, koji se zavjetuju na takove mapametne stvari, da s njima slavu Božju ni najmanje ne proširuju a sebi štetu nanose. Da se Marko zavjetovao, da će on svakoga mladoga petka ili koji drugi dan u mjesecu sa cijelom družinom prisustvovati svtoj misi i spovjediti se, a poslije mise u ime Božje dalje raditi, To bi bilo za njegov posao a i za njegovu dušu mnogo korisnije. Lagano je odlučiti.: Ne ću mladim petkom raditi; neću mladom nedjeljom konje prezati, ne ću subutom šiti itd. > ali se treba uvijek pitati. > A hoću li ja time štogod svojoj duši koristiti; hoću li ja svojim zavjetom štogod pripomoći raširenju slave Božje ili bi dragom Bogu bio koji drugi zavjet miliji? A sami promislimo, šta će naša duša okoristiti od toga, ako mi ne budemo nedjeljom radili, ili koliko će slava Božja proširiti, ako mi budemo ili ne budemo uprezali konje? Takova obećanja Božjoj slavi ne pomažu baš ništa, a nas mogu dovesti kao i Marka u veoma veliku nepriliku. To uopće i nijesu pravi i dobri zavjeti, pa ih nijesmo dužni vršiti, a ako ih obdržajemo, dragi Bog nam ne računa u veliku zaslugu. Zato se Marko ne bi trebao ljutiti na vjeru, nego bi mogao ostaviti svoj zavjet i mjesto njega bi trebao obzdržavati štogod pametnije i spasonosnije, dakako u zdogovoru sa svojim ispovjednikom. Jer korisno je zavjetovati se i dobro je na prošteništa hodočastiti, ali bi trebalo znati, koji je zavjet dobar i kada nam koristi pohađanje prošteništa.
Što dakle znači zavjetovati se? Na to katekizam odgovara ovako: Zavjetovati se, reći će: svojevoljno obećati Bogu da ćemo učiniti nešto dobro, što inače nijesmo dužni učiniti.
Dobro se zavjetovao, tko obeća, da će postiti, moliti se, dati milostinju, pohađati bolesnike, pomagati sirotinju, na proštenište hodočastiti itd, ali najbolji je zavjet, kada se odlučujemo na čestu svetu ispovjed i pričest i slušanje svete mise. A kad tko hoće da se na velike i teške stvari zavjetuje, redovito je najpametnije pitati za savjet svećenika ili svog ispovjednika. Kad bi mi ovako radili, ne bi tako često morali čuti, gdje ljudi kažu: Eto postim devet utoraka sv. Antunu, pa mi ipak marva ugiba; svake godine na koljenima obilazim prošteništa Majke Božje, pa opet nijesam uslišan. A postiš li ti brate, sve petke u godini i prisustvuješ li ti svakog sveca svetoj misi? Jer mi od toga nemamo koristi, ako postimo 9 utoraka, koje smo mi odabrali, a jedemo mesa u one petke, koje je crkva koje je crkva kao post odredila, niti nam to štogod pomaže, ako nekoliko puta svake godine obilazimo prošteništa po dalekim krajevima, a kad je nedjelja ili svetac, onda ne idemo ni u svojoj župi svetoj misi , premda bi nam to bilo moguće. Zato tko se hoće dobro zavjetovati, taj neka najprije obeća Bogu, da će se ostaviti grijeha, da će sve zapovijedane poste postiti i na sve svetkovine po nalogu Božjem i crkvenom svetoj misi prisustvovati. Jer najprije treba obdržavati sve ono što dragi Bog i sveta Mati Crkva nalažu, a onda se istom smijemo nadati, da će Bog pogledati na naše zavjete, ako oni koriste spasenju naše duše.
Bogu dragom mili su pravi zavjeti i čašćenje pojedinih zavjetnih mjesta, kako se to u premnogo čudesnih ozdravljenja pokazalo. A svaki pravi zavjet mora biti samomu dragom Bogu obećan. Mnogi se doduše zavjetuju sv. Antunu, sv. Vidu, sv.Roku i ostalim svecima, no i ti su zavjeti dobri, jer se mi redovito zavjetujemo ugodnicima Božjima, da nam oni svojim zagovorom pomognu kod dragoga Boga. No najbolji zagovornik naš kod Boga jest Majka Spasitelja našega – Blažena Djevica Marija. Na njezinu molbu učinio je dragi Isus prvo svoje čudo u Kani Galilejskoj, Njoj su se ljudi obraćali najiskrenije za Njezinog zemaljskoga, ai sadašnjeg života. Gospodin Isus ostavio ju je svetom Ivanu i kršćanima, da nam ona bude Majkom, a iza slavnoga uznešenja Marijinog u nebo, uzvišena je draga Gospa nad sve svece i anđele, pa mi danas preko Marije dobivamo sve milosti od dragoga Boga. Zato nju slavi i štuje cijela sveta crkva, svi narodi priznaju Mariju svojom zaštitnicom, a naš narod nazivlje dragu Gospu Kraljicom Hrvata i slaviju na mnogo prošteništa, od kojih je ovo u Ilači gotovo najmlađe.