Gospa Ilačka

1865. godine, na nedjelju Glušnicu, llačanin Petar Lazanin dok je vodio blago na pašu opazio je da je put kojim prolazi mokar. Iste noći Đuka Ambrušević u snu je vidio Gospu s bijelom krunom na glavi i djetetom na lijevoj ruci. Rekla mu je da je izvor njezin i neka se ogradi da se na njemu ne napaja stoka. Izvor je ograđen, a počeli su pristizati i prvi hodočasnici. Mjesto je prozvano "Gospina vodica". Bio je to prvi izvor u svijetu koji je provreo nakon Lurda, a do danas nije presušio. Počele su se obavljati prve pobožnosti. Crkvene vlasti nisu odobravale pobožnosti kraj izvora kao ni hodočašćenja koja je tadašnji župnik vlč. Antun Matić izričito zabranio.
Unatoč tome puk je u sve većem broju častio ovo mjesto te je postavljena Gospina slika kraj izvora. Ubrzo su se hodočasnicima počeli događati neobični događaji. Bolesnici koji su se prali u vodi ozdravljali su i to je sve samo dodatno privlačilo vjernike. Uskoro su llačani zamolili vlč. Antuna Matića da se zauzme kod biskupa za postavljanje Gospinog kipa kraj izvora, što je biskup Josip Juraj Strossmayer i odobrio 17. srpnja 1865. godine. Hodočasnici daju darove za izgradnju kapelice. Prve godine broj hodočasnika dosegao je broj od deset tisuća. Svi ovi događaji bili su povod da Biskupski ordinarijat u Đakovu provede istragu o zbivanjima u llači. U samom početku nisu nađeni sigurni dokazi o ukazanjima i ozdravljenjima. Kasnije se javljaju svjedoci koji su ukazanja posvjedočili pod zakletvom, a posebice iločki gvardijan fra Petar Smoljanović.
Nakon što je pobožnost odobrena sagrađen je bunarić s vodom za bolesnike. Potreba za gradnjom crkve bila je sve izraženija. 1866. godine počela je gradnja kapelice od ostatka sredstava prikupljenih za nabavku kipa, te velikog broja darova koje su ostavljali hodočasnici. Kasnijom nadogradnjom to je postala sakristija, jer je bila premala za potrebe hodočasnika, samo par koraka dugačka. Godine 1867. počelo se s gradnjom veće crkve koja postoji još danas. Građena je kroz tri godine, a blagoslovljena je 15. kolovoza 1870. god. uz prisutnost mnoštva hodočasnika. Blagoslov je obavio tovarnički župnik i dekan vlč. Antun Matić.
Oltarnu sliku u znak zahvalnosti za ozdravljenje poklonio je lončar iz Vukovara. To je bogato urešeni tirolski oltar koji je obnovljen 1980. godine. U samom središtu oltara je lik Gospe Ilačke sa djetetom Isusom na desnoj ruci, a ne kao u snu na lijevoj. Iza slike su velike zlatne zrake. Iza oltara vjernici su u znak zahvalnosti Gospi za ozdravljenje ostavljali svoje štake na kojima su bila ispisana imena bolesnika i bolesti. Zbog nedostatka prostora štake su spaljene dvadesetih godina prošlog stoljeća. Godine 1878. podignuta je na stražnjem dijelu svetišta manja kuća koja je podijeljena na dva dijela. U lijevoj polovini se nalazila prostrana soba koja je služila kao konačište za hodočasnike. U desnom dijelu napravljene su tri kupke za one bolesnike koji su uslijed bolesti nalazili lijek u vodi iz Gospinog izvora. Prostor je ograđen 1890. i u samu ogradu ugrađene su postaje križnog puta.
Godine 1912. na mjestu stare kapele sagrađena je današnja sakristija uz koju se nalazi sam Gospin izvor, a koji je zatvoren u bunarić. Iznad bunarića postavljena je u niši Gospina slika. Sama crkva nalazi se usred prostranog perivoja u kojem su zasađene topole. Godine 1923. voda je ispitana i potvrđeno je da je voda potpuno prirodna s malim postotkom soli, pa se ozdravljenja pripisuju Gospinom zagovoru. Između crkve i doma podignuta je 1931. špilja od kamena. Špilju Gospe Ilačke načinio je Milož Hokvjec iz Celja, a kip Blažene Djevice Marije izradio je Kartuzijanac iz Pleterja Wolfgang Kogler. Dozvolom biskupskog ordinarijata služena je u novoj špilji misa polnoćka uoči Velike Gospe. Uskoro je proštenište prošireno, a euharistijsko slavlje preneseno nešto dalje od Gospinog bunarića. Biskup Akšamović je prvi od biskupa došao u Ilačke proštenište te time potvrdio značaj koje je ovo mjesto steklo kroz godine svog razvitka. Dozvolom biskupskog ordinarijata 1927. godine prevedena je na njemački jezik knjižica Pavla Matijevića "Draga Gospa llačka na Vodici". To je bilo drugo izdanje na hrvatskom i njemačkom jeziku. Svako izdanje tiskano je u četiri tisuće primjeraka sa šest slika i popratnim tekstom.
Filijala llača se s vremenom sve više afirmirala kao proštenišno mjesto Gospe Ilačke pa se ukazala potreba za samostalnom župom i svećenikom da bi se moglo udovoljiti potrebama vjernika i velikom broju hodočasnika koji dolaze na proštenišne blagdane kao što je Velika Gospa kada se okupi i do petnaest tisuća vjernika.

Hrvatski naziv sela llača spominje se od 16. stoljeća. To je ime selo dobilo po crkvi svetog Ilije koja je vjerojatno građena u 12. ili 13. stoljeću. llača je smještena na krajnjem istoku Hrvatske, uz granicu bogate i široke Slavonije i Srijema, na obroncima Fruške gore, zaštićena plodnom srijemskom ravnicom. Najveće naseljavanje llače počinje početkom 18. stoljeća kad je podignuta drvena crkva sv. Jakoba. Današnja župna crkva sv. Jakova sagrađena je 1781. godine u novoromaničkom stilu. Odvajanjem od tovarničke župe osnovana je u llači 1941. godine samostalna župa i sagrađen župni dvor. Crkva je obnavljana nekoliko puta tijekom svoje povijesti, a i dodane su mnoge druge građevine uz crkvu. U Domovinskom ratu župna crkva, župna dvorana i župni dom su bili devastirani i opljačkani.