Gospa Ilačka

Već su mnogi bili uvjereni, da to nije nikakav neobični bunarić, a župnik se spremao, da spriječi daljne pobožnosti na vodici, ali u to se dogodi prvo čudnovato ozdravljenje. Udovica Eva Petričević iz Ilače, vjere katoličke, 50 godina stara, bila je sakata na lijevu ruku i već 8 mjeseci nije s njom mogla maknuti, ali otkako se počela moliti na vodici i stom vodom neko vrijeme prati bolesnu ruku, bilo joj je sasvim bolje i ruka joj je tako ozdravila, da je s njom oped mogla raditi sve poslove. Odmah iza ovoga dogodilo se drugo ozdravljenje. Ignjaca Egerta stolara, 50 godina starog, udovca iz Ilače udarile je prije 6 godina kap. Desna noga i desna ruka bile su mu kao uzete, za posao nije bio sposoban, nogu je za sobom vukao, a rukom nije mogao ni maknuti. I on je zalazio na vodicu, molio se ondje i 15 puta je prao bolesne dijelove tijela, a iza toga oporavila mu se i noga i ruka, i on je ponovno nastavio stari zanat. Ova se dva čudnovata ozdravljenja, koja su se dogodila još prije ljetnih Marijanskih svetkovina pronijela su na daleko glas Ilačkoj čudotvornoj vodici i nitko nije mogao više zaustaviti narod, koji je počeo hodočastiti Majci Božjoj Ilačkoj i njezinom čudotvornom izvoru. No sada već nije ovamo svijet dolazio samo iz znatiželjnosti, nego ljudi različitih narodnosti i vjera prilazili su s poštovanjem izvoru, dovodili su sa sobom svoje bolesnike, prali su ih i molili su Kraljicu Nebesku, da izliječi različite bolesti. Mnogi bolesnici doista zadobiše zdravlje ovdje već prve godine, a neki od njih ispitani su pred osobnim istražnim povjerenstvom, kojemu je bio na čelu strogi Tovarnički župnik, pa su važnija ozdravljenja zapisana u Spomen-knjigu, po kojoj je i ova knjižica rađena. Među najvećim bolesnicima prva godine bila je žena Julijana Szabo iz Parabuća. Nju su doveli na kolima i žalost je bila pogledati. Njezine noge bile su pune rana, koje su 17 godina curile, a da ih nije bilo moguće zaliječiti. Ona je napokon čula za čudnovata ozdravljenja u Ilači, pa je došla ovamo, prala se vodom sa Gospinog izvora i rane na njezinim nogama zacijelile su. U isto doba s njom liječio je svoje oči neki vinkovački cipelar, pa je i on ozdravio, a već godinu dana nije mogao naći lijeka očnoj bolesti svojoj. Kada se u Vinkovcima pročulo za ovo čudnovato ozdravljenje povede jedna pobožna vinkovčanka svoje 5 godišnje dijete Franju Karlića, koji je imao opasnu bolest na desnom oku. Majka ga je vodila već glasovitim liječnicima, ali bolest je bila jako velika, da su svi doktori govorili, da će djetetu iscuriti oko. Ona se u velikoj svojoj tuzi zavjetuje Gospi Ilačkoj, nekoliko puta opere oko svome djetetu Gospinom vodicom, - i što nisu pomogli liječnici, učinila je draga Gospa: djetetu oko ozdravi potpuno. Još teža je bila bol bogatoga vukovarskoga lončara Jugurčića. I njega su oči boljele, ali već mnogo godina. On nije štedio svoj imetak, samo da mu se povrati zdravlje, ali nigdje zdravlja nije našao, dokle god se nije zavjetovao Ilačkoj Gospi i dok se nije počeo liječiti njezinom čudotvornom vodicom. U kratko vrijeme povratio mu se tada vid i zdravlje očiju. Svaki dan kupilo se sve više naroda na vodici, mnogi su javno očitovali čudesna ozdravljenja, koja su im se dogodila, a bogatiji bolesnici donašali su velike darove i predavali su ih u župi i u općini, da se od tih darova sagradi makar najmanja kapelica uz vodicu. Općina je pohranjivala darove i napokon na opću želju zamoli općina župnika Matića neka se zauzme kod biskupa Štrosmajera, da Ilačani i hodočasnici smiju uz čudotvorni izvor podići kip na čast Majci Božjoj Čudotvornoj. Ovu molbu doista biskup odobri 17. srpnja 1865. i još istoga ljeta bio je uz sam izvor na sjevernoj strani podignut kip Majke Božje. Koncem ljeta iste godina počela su u Ilaču dolaziti procesije za Marijanske svetkovine i to iz velike daljine (60-70 km), a pojedinci stazali su čak iz Podgorača i Nove Gradiške, kako je to zapisano u župnoj Spomen-knjizi. Ozdravljenja bilo je sve više, a uz to na Marijanske svetkovine započeše i ukazanja okrunjene Majke Božje sa djetetom Isusom na lijevoj ruci, kao što ju je za pronalaska izvora vidio i Đuka Ambrušević. Prva ukazanja zbila su se na Malu Gospojinu i to na samom izvoru. Prva je opazila Gospu jedna Rusinka iz Karestura, odmah za njom njezin muž, a malo poslije ponovilo se ukazanje pred 50 osoba procesije, koja je došla iz Babine Grede, zatim pred supružnicima Šimom i Mandom Lakić, pred Mandom Ambrušević, Mandom Matošević i Ankom Grigić iz Ilače. Na ime Marijino ponovila su se ukazanja još pred većom množinom svijeta. Sada ju je opazila procesija iz Jarmine, Janja Mutavdžić i Marija Mutavdžić iz Ilače, a zatim premnogi drugi, koji su se u čas k izvori zgrnuli. Poslije podne oped je Gospu vidjelo mnoštvo svijeta, a među njima i Terezija pl. Srbljenović. Sve su te osobe ispitane o ukazanju i sve su jednako svjedočile. A župnici Antun Matić iz Tovarnika, Mijo Krčmarić iz Sota, Ivan Mihaljević iz Berka i Emanuel Djaković, kapelan iz Tovarnika vodili su istragu o ukazanjima. Koliko je zapravo osoba vidjelo dragu Gospu tih dana, ne zna se, ali sve još do sada žive osobe iz onoga vremena svjedoče, da se Gospa tih osam dana često ukazivala i da ju je tih dana vidjelo na stotine domaćega i stranoga svijeta, jer je izvor neprestano bio opkoljen silnim mnoštvom naroda. Iza tolikih ukazanja i mnogih ozdravljenja dobije dekan tovarnički nalog od biskupa đakovačkog, da izvjesti duhovnu oblast o svim čudnovatim događajima, koja su se zbila te godine i Ilači i on 18. rujna 1865. sa 6 svjedoka točno istraži propita cijelo otkriće, a ispita ponovno i sve svjedoke, do kojih je mogap doći. Pošto je ozbiljno sve ispitano, nije se župnik više protivio pobožnosti na vodici, a i duhovna oblast nije zabranila štovanje Majke Božje Ilačke. A već prve godine po računu župnikovom došlo je u Ilaču pokloniti se najmanje 10.000 duša.