Gospa Ilačka

Ilača se proteže u ravnoj crti od Banovaca prema Tovarniku, a presijeca ju samo jedan sokak, koji svojim gornjim dijelom pokazuje prema Tompojevcima, dok donji veoma široki kraj vodi u Nijemce. Ovim sokakom oduvijek je prolazila marva seoska na veliki pašnjak (utvaj) i nema do danas u tom sokaku ni traga bilo kakvim izvorima ili žmircima. Zato se i jest začudio rimokatolički žitelj ilački Petar Lazin, kad je istjerivajući svinje opazio,da je kolni put za nekoliko metara duljine mokar i kao vodom poliven. To se dogodili godine 1865. baš na samu nedjelju Glušnicu. Petru je bilo tada 37 godina, kuća mu je bila dvadesetak koraka daleko od ovoga mjesta i on se nije mogao domisliti, tko bi u samu zoru izlio toliko vode na pola puta. No kad je malo bolje počeo promatrati poliveno mjesto, opazi on da je na gornjem dijelu puta zemlja mnogo mokrija i vodom više promočena. Od znatiželje poče on prstom i štapom raskopavati zemlju tamo, gdje je bila najmokrija, i čim je zemlje malko raskopao, na njegovo veliko začuđenje proteče na tom mjestu kao palac debeo mlaz vode. On odmah pozove trojicu svojih susjeda iz najbližih kuća: Antuna Ambruševića, Luku Ajoševića i Ivana Lakića i povede ih, da i oni vide izvor, koji je on pronašao. Iz početka mu ovi ljudi nisu htjeli vjerovati, ali ipak pođoše na to mjesto i uvjeriše se svojim očima, da voda izvire upravo na polovici utrtoga kolnog puta. Da čudo bude još veće, donese jedan od njih motiku i raskopa to mjesto, za nekoliko motika zemlje, a voda navali još većom snagom i razlije se po svem putu. Kako je bila nedjelja, prolazili su ljudi ovim sokakom neki kolima, neki pješice,i svi su se čudili, kad su opazili toliku množinu vode po sredini puta razlivenu i prilazili su bliže, da ogledaju čudnovati izvor. A dok se mladež vratila oko podne od svete mise iz Sotina i Tovarnika, toliko je vode isteklo iz izvora, da se više nije moglo prolaziti starim putem, pa su ljudi morali obilaziti podaleko oko izvora. Ipak Ilačani nisu žalili, što im je put pokvaren, nego su se veselili, što je tako jaka podno njihova sela protekla, koja će im dobro doći za napajanje seoske marve. Odmah je bilo odlučeno, da se ovdje iskopa veliki bunar, ali ga nisu mogli prokopati duboko koliko su željeli, jer im je smetala silna množina vode, koja je neprestano nadolazila iz zemlje. Odmah prvih dana iza pronalaska izvora, usni čudnovati san Đuka Ambrušević. Kuća njihova nalazi se također u tom sokaku, gdje je izvor pronađen. Đuka je tada navršio 21. godinu i bio je još neoženjen. U snu mu se prikazala draga Gospa sa bijelom krunom na glavi, držeći dijete Isusa na lijevoj ruci. Gospa je bila obučena u modro i bijelo odijelo i strogo mu je naredila, da on mora ograditi pronađeni izvor, jer je to njezin izvor, pa marva ne smije k tome izvoru prilaziti. Gospa mu je također obećala, da će mu se još ukazivati, ali on se tako uplašio, da se u pola neobičnog sna pribudio. Još se nije ni pravo oporavio od straha, kojega je u snu doživio, a njegovo se viđenje u javi nastavi. Najednom opazi on – a bio je već sasvim razbuđen, - da pokraj njega stoji ona ista osoba, odjevena upravo onako, kakvu ju je u snu, kao na slici vidio. On se po drugi puta uplaši i u strahu pokrije se svojim pokrivačem preko lica. Tako je ležao neko vrijeme i sam sebe hrabrio, da mu se ne može ništa dogoditi. Kako nije mogao dugo podnositi pokrivač na licu, otkrije se on, a ukazanje Gospino stajalo je još uvijek pred njim. On se sada već potpuno ohrabri i htjede se uvjeriti je li to pravo ukazanje ili ga koja živa osoba samo plaši, ali tada polako nestade i njegovoga viđenja. Sav smućen priopćio je Đuka svoje čudnovato viđenje ukućanima, a oni mu dopuste, da učini sve, što mi je Majka Božja u prikazanju naložila. Tako on ogradi daskama novi bunarić, pa mu se marva nije mogla približavati, a i ljudi su sa poštovanjem prilazili tome izvoru, koji bi doskora radi čudnovatih ukazanja prozvan „Gospina vodica“, a i to mu je ime sve do danas sačuvano. 18. rujna iste godine 1865. ispripovijedali su ovo Petar Lazin i Đuka Ambrušević pred dekanom i župnikom tovarničkim Antunom Matićem i pred svjedocima: Blažom Ivićem, Petrom Ambruševićem, Andrijom Filićem, Pavom Borićem, Šimom Lakićem i Markom Matoševićem. Svoje pripovijedanje potvrdili su zakletvom.