Zrno gorušicino
10.08.2007., petak
Jučer ujutro sam se prvi puta nakon dugo vremena od srca smijala... Ustala sam se u 4h, probudila Princezu, muž nije spavao 6.-tu noć pa mi pripremio kavu i pola sata nakon toga krenula ispratiti Princezu na pripreme na Bjelolasicu... Prvo nas je, čim smo promolile nos na ulicu, oprala kiša, pa smo ipak put od 8 min. pješice prošle autom, a onda smo se u 5 i 15 pozdravile i mahali si dokle god smo se vidjele... Vratih se kući dovršiti kavu, zapaliti još koju i nazad usnuti... Doista sve krenulo po planu, no prije vraćanja u krevet odoh u toalet sa šalicom od kave i ne paleći svjetlo u kuhinji htjela sam ju staviti u sudoper, međutim- kako sam bila bosa- nagazih na nešto hladno, ljigavo i duguljasto u kuhinji... pobjegla sam u sobu i rekla mužu da ne želim vidjeti što je to- te da nisam niti svjetlo upalila nakon gaženja... Moj hrabrica uze svoju papuču br.45 dignu ju u zrak i spasilački krene " u lov" na čudovište... Kada je u kuhinji upalio svjetlo pozvao me da dođem vidjeti što me je "napalo". Prišuljala sam se i iza njegovih kršnih leđa proškiljih... Na podu je ležala "strašna" smežurana paprika- koja je ispala tko zna odakle... Prasnuli smo oboje u smijeh, a još i više kada sam ugledala kako on još uvijek drži papuču u zraku, u borbenom položaju... Eto kako sitnice ponekad vrate čovjeka u normalu...**** MOLITVA Dijete se toliko mučilo da pokrene oveći kamen. Trud je bio uzaludan, jer je kamen za njega bio pretežak. Otac ga je promatrao i upita ga: – Sine, jesi li siguran da si upotrijebio svu snagu? Odgovori mu sin: – Jesam, tata! Uzvrati otac: – Nije istina sine! Kako si upotrijebio svu snagu, kad me nisi ni zamolio da ti pomognem. T.d.P. |
