Zrno gorušicino
27.07.2007., petak
|
Spremam ovih dana naš mali "ćumez" od stana... Na jednoj strani spremim-na drugoj raspremim... Bože, kad li se samo nagomilalo toliko nepotrebnih stvari?! Obično dok radim- subota je dan za pospremanje nagomilanog preko tjedna, no s obzirom na situaciju u kojoj nisam imala kada ni disati- nije ni čudo što se ne mogu sjetiti posljednje subote koju sam imala za pospremanje... Zato, hvatam se u koštac s kojekakvim "trebat će mi" stvarima koje nikada ne trebaju... Potepam se o ono što sam odvojila za baciti, za podrum za vratiti tamo gdje je nekada stajalo... U gotovo svakoj toj stvari pronalazim sestrin trag... I zato mi je još teže... Debeli Princ uživa na moru kod Zadra, Princeza se sprema na pripreme na Bjelolasicu, a Druga polovica, uh, ionako se sutradan tek rijetkoga sjeća od danas... Držim se... Bog mi pomaže... **** POZIV "Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja. Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!" Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu. Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati. Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenutcima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine." Oriah Mountain Dreamer |
24.07.2007., utorak
|
Jutros u 5h ispratih Debelog princa na more sa župnikom i ministrantima... Neka bar dijete uživa- po drugi puta je više dana na moru (vaterpolo utakmice vikendom ne računam). Nije mu se išlo previše, ali promjena je promjena... Vratih se nakon svitanja i u sjetnom raspoloženju shvatih da je danas (tek ili već!?) mjesec dana kako je moja seka otišla... Jučer smo mama i ja bile u njenom stanu... Treba nam jedan dokument koji ne možemo pronaći... Tako mi je mrsko bilo premetati njene stvari, zadirati u njenu intimu po papirićima s različitim zabilješkama... Svjesni smo da ne možemo sve to pretvoriti u mauzolej, ali... Dokument ponovno nismo našle- i- ponovno smo odustale na pola... Nismo izrekle ništa, ali osjećam da i mama ima iste osjećaje kao i ja... Ni Drugoj polovici nije bilo dobro... Jutros u 3.30 opet je počeo pričati sam sa sobom, čak i s Princezom koja je noćas spavala kod bake... Kad sam ga uhvatila za rame- shvatio je i počeo plakati... Jedva sam ga strpala u krevet... A ja- kao ono- na godišnjem......... **** Zločesta mama Imam «najzločestiju mamu» na svijetu !! Dok druga djeca jedu slatkiše za doručak, ja moram jesti pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju koka-kolu, ja moram pojesti sendvič. A znajte da mi ni ručak nije kao njihov. Ali barem ne patim sam. Moja sestra i dva brata imaju istu zločestu mamu. Moja je mama uvijek htjela znati gdje sam. Čovjek bi pomislio da sam s uličnom bandom. Morala je znati tko su mi prijatelji i gdje idem. Uporno je tražila da se vratimo za sat vremena ako smo tako rekli – ili ranije, a ne za sat vremena i jednu minutu. Skoro se stidim priznati, ali kaznila bi nas kada je ne bi poslušali. Ne jedanput, nego svaki put kad nismo slušali i kad smo činili kako nas je volja. Sada vidite koliko je zločesta bila naša mama. Morali smo nositi čistu odjeću i kupati se. Druga su djeca uvijek nosila istu odjeću danima. Jako smo se svađali jer nam je sama šivala odjeću kako bi smo uštedjeli novac. Zašto, zašto smo imali majku zbog koje smo se osjećali drukčijim od ostale djece? Ali najgore tek dolazi. Morali smo biti u krevetu do 9 svake noći i ustati u 8 slijedećeg jutra. Nismo mogli spavati do podneva kao druga djeca. I dok su oni spavali, moja je majka uvela zakon o radu . Tako smo morali smo raditi po kući. Morali smo prati suđe, spremati krevete, kuhati i raditi druge strašne stvari. Uvijek smo morali govoriti istinu, istinu i ništa drugo osim istine, čak i po cijenu vlastitog života – a skoro je tako i bilo. Kad smo postali tinejđeri, postala je mudrija, a naš život još nesretniji. Nije bilo trubljenja autima ispred kućnih vrata. Morali smo svoje dečke i djevojke pozvati u kuću prije no što smo s njima izlazili van. Da ih mama upozna! I uvijek bi provjeravala da li smo tamo gdje smo rekli da ćemo biti. Nikada nisam imala prilike pobjeći u Meksiko. I dok su moje prijateljice imale dečke u zreloj dobi od 12 i 13, ja nisam smjela izlaziti do 16. Odnosno do 15, ako sam izlazila u školu. A to je možda bilo dva puta godišnje. Tijekom godina, stvari se nisu ni malo popravile. Nismo mogli poput naših prijatelja ležati bolesni u krevetu i tako izbjegavati školu. Morali smo imati dobre ocjene. Dok se u knjižicama naših prijatelja šarenilo od crnih i crvenih ocjena, mi smo morali imati samo crne. One crvene, kojima su nastavnici upisivali jedinice, nisu dolazile u obzir. Tako smo jedan po jedan maturirali. S mamom iza leđa koja nam je neprestano pričala, ponavljala, insistirala, kažnjavala i zahtijevala poštenje, nitko od nas nije mogao, a da ne završi srednju školu. Moja mama je stvarno bila katastrofa. Od nas četvero, dvoje nas je završilo fakultet. Nitko od nas nikada nije bio uhapšen, ili rastavljen. Nitko se čak nikada nije potukao sa svojim supružnikom. Moja su obadva brata služila na vrijeme vojsku… I koga da sada krivimo za ono što smo postali? U pravu ste, našu mamu ! Pogledajte što smo sve propustili! Nikada nismo pili, krali, uništavali stvari, niti činili išta uzbudljivo poput naših prijatelja! Sve čemu nas je učila bilo je da odrastemo u vjeri u Boga, i da postanemo čovječni i ispravni ljudi. A sada i ja odgajam tako svoje troje djece… I razumijem ih kad misle da sam malo zločesta. No, time se i ponosim… Jer, vidite, ja se uvijek zahvaljujem Bogu što mi je dao «najzločestiju mamu» na svijetu. Bobbie Pingaro |
20.07.2007., petak
|
S obzirom na ovu sparinu - dobro se držim. Iako sam već 10 dana na godišnjem- uopće nemam taj osjećaj. Još uvijek me muči neizvjesnost oko stvari koje je moja seka ostavila započete, a tiću se svih nas- naime, prije 3 mj. seka je kupila novi stan dignuvši poveći kredit, a digla je i hipotekarni na stan roditelja za uređenje svoga. Svojom sudačkom plaćom sve je to mogla bez opterećenja podmirivati- platila je dvije rate svega! Sada iza nje, mi moramo razmišljati što ćemo i kako, jer mi to financijski ne možemo. Tako da nam vise krovovi nad glavom. Uzdam se u dragog Boga da će nakon ostavine pomoći da sve prođe pozitivno. No, muči me sve to... Tuga je još jako prisutna... Izgubi se na mahove u valovima svakidašnjice, ali onda probode... jako i bolno... # Oduvijek su prijatelji bili važan dio moga života ...Posljednjih dana imala sam nekoliko vrlo ugodnih druženja s vrlo dragim ljudima. To mi je malo napunilo baterije... Još su neka na vidiku, a neka su bila obostrana obećanja da će biti češće... Doista, volim ljude s kojima mogu biti ono što jesam, znajući da mi ništa neće zamjeriti. Inače ne volim pretvaranje i glumu! Onakva sam kakva jesam- i to sam ja! Normalno je da nekim ljudima ne odgovaram, ali- sto ljudi, sto ćudi (kaže narod). No, naravno da su i pojedina ponašanja (ili suzdržavanja) opet ograničeni trenutkom i prigodom. Zato i volim ovakva druženja gdje mogu oscilirati od suza žalosnica- do suza smijeha, znajući da me onaj uz mene poznaje. Jučer je jedan takav susret trajao 3,5 sata!! Izrečeno i "neizrečeno" držat će me bar 3,5 mjeseca... Hvala Ti Bože na predivnim ljudima koje si mi doveo na moj životni put! **** SREĆA Došla sam k vama da vas pozdravim. Moje je ime Sreća i sastavni sam dio života...života onih koji vjeruju u snagu ljubavi i života onih koji vjeruju da je ljubav beskonačna. A znate da sam u braku? Davno sam se vjenčala za Vrijeme i ono vam je odgovorno za rješenje mnogih problema koji vam na početku izgledaju veliki i bezizlazni. Ono izgrađuje srca i osobnost, liječi rane i pobjeđuje tugu... Vrijeme i ja zajedno imamo troje djece. Naša su djeca Prijateljstvo, Mudrost i Ljubav. Prijateljstvo je najstarije dijete... lijepo, iskreno, veslo i nasmijano. Zbližava ljude, a da pri tome nikoga ne ranjava već utješi svakoga kome se približi držeći ga za ruku. Mudrost je naše drugo dijete. Ona je pametna, sa čvrstim principima i neprestano uči i sve je zanima. Najsličnija je svom ocu Vremenu. Možete zamisliti kako je to kad njih dvoje koračaju zajedno – Mudrost i Vrijeme. Najmlađa je Ljubav. Koliko posla s njom!!! Tvrdoglava je, uporna i prevrtljiva... tako ponekad želi živjeti na samo jednom mjestu... a onda se nakon nekog vremena sjeti i kaže da je stvorena da bi živjela u dva srca, a ne samo u jednom. Ah, moja je Ljubav vrlo složena i zapletena osoba, tako da zna i pokoju nesmotrenost počiniti... i to samo kakvu! Kada do toga dođe na scenu moram pozvati njezina oca. Vrijeme dođe i pokuša pokrpati rane koje je njegova kći Ljubav izazvala, a često u pomoć priskoči i Mudrost, mada nije u svim slučajevima od velike koristi sa svom svojom pameću. Jednom mi je jedna osoba rekla: "... na kraju sve dođe na svoje... na ovaj ili na onaj način. Ako se stvari još nisu sredile i posložile znači da još nismo na našem pravom putu...". Zato, kažem vam, vjerujte mojoj obitelji...mom suprugu Vremenu i mojoj djeci... Prijateljstvu, Mudrosti i Ljubavi. Budete li imali povjerenja u njih, znajte, da ću i ja... Sreća... jednog dana svakako pokucati na vaša vrata. I nikad se ne zaboravite smiješiti! |
10.07.2007., utorak
|
Predragi moji, pomalo hvatam zraka nakon svega... Preteško je... Masa se stvari struštila na moje bližnje i mene... Sve oko pokopa rješavah sama, sve ono mučno kasnije (umrlica, odjava i sl.) opet rješavam sama... Ne, ne mogu reći da mi je teško fizički- već svakoga dana kada uzimam sestrine papire- sve mi je teže psihički i bez obzira na to što mi kažu- ne žuri, polako, stići ćeš!, nekako se bojim da što budem duže čekala neću ni obaviti- a moram!! Mama uglavnom plače, tata ništa ne razumije- užasno je zbunjen, bolja polovica brine se za djecu... Svi su tu, a kao da ih nema... Nemam osjećaj da je seka otišla iz naših ovozemaljskih života... Sve mislim kako je na putu... Kako će nazvati... Kako ću je naći kako spava kad uđem u njezin stan... U slikama mi se javljaju sitnice- ona kako prelazi preko praga; kako uzima čašu; mijenja brzinu u autu; na moj nagovor pali cigaretu... Gotovo svakodnevno idem na groblje- ali nemam osjećaj da je njezin pepeo (njena je želja bila kremiranje) tu i da ju više neću sresti u tjelesnom obliku. Potaknuta komentarom drage mi Triptih zamišljam s kim se sreće u Nebu... Iako u duši znam da je više nema među nama- praznina je veća od provalije... Hvala vam svima na komentarima utjehe... na posjeti iako me nije bilo na blogu... na svemu unazad dva mjeseca... Znam da ste mi htjeli toliko toga reći-a riječi su ispale šture- tako su i moje zahvale šture za vašu podršku... **** NOĆ Sve se smiruje postaje sve tiše, tiše, tiše. Gotovo čujem kako Mjesec diše, diše, diše. |
