Predragi moji, pomalo hvatam zraka nakon svega... Preteško je... Masa se stvari struštila na moje bližnje i mene... Sve oko pokopa rješavah sama, sve ono mučno kasnije (umrlica, odjava i sl.) opet rješavam sama... Ne, ne mogu reći da mi je teško fizički- već svakoga dana kada uzimam sestrine papire- sve mi je teže psihički i bez obzira na to što mi kažu- ne žuri, polako, stići ćeš!, nekako se bojim da što budem duže čekala neću ni obaviti- a moram!! Mama uglavnom plače, tata ništa ne razumije- užasno je zbunjen, bolja polovica brine se za djecu... Svi su tu, a kao da ih nema... Nemam osjećaj da je seka otišla iz naših ovozemaljskih života... Sve mislim kako je na putu... Kako će nazvati... Kako ću je naći kako spava kad uđem u njezin stan... U slikama mi se javljaju sitnice- ona kako prelazi preko praga; kako uzima čašu; mijenja brzinu u autu; na moj nagovor pali cigaretu... Gotovo svakodnevno idem na groblje- ali nemam osjećaj da je njezin pepeo (njena je želja bila kremiranje) tu i da ju više neću sresti u tjelesnom obliku. Potaknuta komentarom drage mi Triptih zamišljam s kim se sreće u Nebu... Iako u duši znam da je više nema među nama- praznina je veća od provalije...
Hvala vam svima na komentarima utjehe... na posjeti iako me nije bilo na blogu... na svemu unazad dva mjeseca... Znam da ste mi htjeli toliko toga reći-a riječi su ispale šture- tako su i moje zahvale šture za vašu podršku...
****
NOĆ
Sve se smiruje
postaje sve tiše,
tiše,
tiše.
Gotovo čujem
kako Mjesec diše,
diše,
diše.
Post je objavljen 10.07.2007. u 13:15 sati.