Zrno gorušicino
24.07.2007., utorak
|
Jutros u 5h ispratih Debelog princa na more sa župnikom i ministrantima... Neka bar dijete uživa- po drugi puta je više dana na moru (vaterpolo utakmice vikendom ne računam). Nije mu se išlo previše, ali promjena je promjena... Vratih se nakon svitanja i u sjetnom raspoloženju shvatih da je danas (tek ili već!?) mjesec dana kako je moja seka otišla... Jučer smo mama i ja bile u njenom stanu... Treba nam jedan dokument koji ne možemo pronaći... Tako mi je mrsko bilo premetati njene stvari, zadirati u njenu intimu po papirićima s različitim zabilješkama... Svjesni smo da ne možemo sve to pretvoriti u mauzolej, ali... Dokument ponovno nismo našle- i- ponovno smo odustale na pola... Nismo izrekle ništa, ali osjećam da i mama ima iste osjećaje kao i ja... Ni Drugoj polovici nije bilo dobro... Jutros u 3.30 opet je počeo pričati sam sa sobom, čak i s Princezom koja je noćas spavala kod bake... Kad sam ga uhvatila za rame- shvatio je i počeo plakati... Jedva sam ga strpala u krevet... A ja- kao ono- na godišnjem......... **** Zločesta mama Imam «najzločestiju mamu» na svijetu !! Dok druga djeca jedu slatkiše za doručak, ja moram jesti pahuljice, jaja ili dvopek. Dok drugi jedu kolače za večeru i piju koka-kolu, ja moram pojesti sendvič. A znajte da mi ni ručak nije kao njihov. Ali barem ne patim sam. Moja sestra i dva brata imaju istu zločestu mamu. Moja je mama uvijek htjela znati gdje sam. Čovjek bi pomislio da sam s uličnom bandom. Morala je znati tko su mi prijatelji i gdje idem. Uporno je tražila da se vratimo za sat vremena ako smo tako rekli – ili ranije, a ne za sat vremena i jednu minutu. Skoro se stidim priznati, ali kaznila bi nas kada je ne bi poslušali. Ne jedanput, nego svaki put kad nismo slušali i kad smo činili kako nas je volja. Sada vidite koliko je zločesta bila naša mama. Morali smo nositi čistu odjeću i kupati se. Druga su djeca uvijek nosila istu odjeću danima. Jako smo se svađali jer nam je sama šivala odjeću kako bi smo uštedjeli novac. Zašto, zašto smo imali majku zbog koje smo se osjećali drukčijim od ostale djece? Ali najgore tek dolazi. Morali smo biti u krevetu do 9 svake noći i ustati u 8 slijedećeg jutra. Nismo mogli spavati do podneva kao druga djeca. I dok su oni spavali, moja je majka uvela zakon o radu . Tako smo morali smo raditi po kući. Morali smo prati suđe, spremati krevete, kuhati i raditi druge strašne stvari. Uvijek smo morali govoriti istinu, istinu i ništa drugo osim istine, čak i po cijenu vlastitog života – a skoro je tako i bilo. Kad smo postali tinejđeri, postala je mudrija, a naš život još nesretniji. Nije bilo trubljenja autima ispred kućnih vrata. Morali smo svoje dečke i djevojke pozvati u kuću prije no što smo s njima izlazili van. Da ih mama upozna! I uvijek bi provjeravala da li smo tamo gdje smo rekli da ćemo biti. Nikada nisam imala prilike pobjeći u Meksiko. I dok su moje prijateljice imale dečke u zreloj dobi od 12 i 13, ja nisam smjela izlaziti do 16. Odnosno do 15, ako sam izlazila u školu. A to je možda bilo dva puta godišnje. Tijekom godina, stvari se nisu ni malo popravile. Nismo mogli poput naših prijatelja ležati bolesni u krevetu i tako izbjegavati školu. Morali smo imati dobre ocjene. Dok se u knjižicama naših prijatelja šarenilo od crnih i crvenih ocjena, mi smo morali imati samo crne. One crvene, kojima su nastavnici upisivali jedinice, nisu dolazile u obzir. Tako smo jedan po jedan maturirali. S mamom iza leđa koja nam je neprestano pričala, ponavljala, insistirala, kažnjavala i zahtijevala poštenje, nitko od nas nije mogao, a da ne završi srednju školu. Moja mama je stvarno bila katastrofa. Od nas četvero, dvoje nas je završilo fakultet. Nitko od nas nikada nije bio uhapšen, ili rastavljen. Nitko se čak nikada nije potukao sa svojim supružnikom. Moja su obadva brata služila na vrijeme vojsku… I koga da sada krivimo za ono što smo postali? U pravu ste, našu mamu ! Pogledajte što smo sve propustili! Nikada nismo pili, krali, uništavali stvari, niti činili išta uzbudljivo poput naših prijatelja! Sve čemu nas je učila bilo je da odrastemo u vjeri u Boga, i da postanemo čovječni i ispravni ljudi. A sada i ja odgajam tako svoje troje djece… I razumijem ih kad misle da sam malo zločesta. No, time se i ponosim… Jer, vidite, ja se uvijek zahvaljujem Bogu što mi je dao «najzločestiju mamu» na svijetu. Bobbie Pingaro |
