golly&bossy

Dragi Čitatelji,
već smo u dva navrata pisali o nama i hostelu koji ima isto ime (klik, klik). A sad piše i Slobodna Dalmacija u članku
BORBA PROTIV KOTARCA Hostel uzeo ime od bloga "Golly&Bossy".
Prenosimo cijeli članak:

“Prve fotografije novog hostela “Golly&Bossy”, otvorenog u Splitu krajem ljeta, bile su dovoljne da zaključimo kako se radi o odličnoj stvari za grad koji želi nositi epitet turističkog, te bi bilo pravo čudo da već sljedeće sezone ne bude pravi hit među backpakerima.
No, kada smo htjeli saznati nešto više, osim nekoliko stranih booking agencija koje su nudile smještaj u njemu, svemogući Google nas je vodio samo na jednu adresu: www.gollynbossy.com.

Na prvi pogled bilo je jasno kako nije riječ o službenoj stranici novoga splitskog hostela već blogu, čije su autorice već početkom srpnja na njemu začuđeno pisale kako su vidjele oglas za zaposlenike objekta koji se otvara, a bez njihova znanja koristi se imenom njihova bloga.

- Smatramo da je to što je vlasnik uzeo ime našeg bloga za svoj hostel isto kao da je izgradio kuću na našoj zemlji. Stoga smo od njega tražile da napravi ono što bi nama bilo najdraže, promijeni ime hostela. Druga opcija je da plaća godišnju naknadu za korištenje imena koja bi se povećavala ako on prošiti poslovanje na lanac hostela, a treća opcija, koju najmanje priželjkujemo, jest da idemo na sud – kazuju nam blogerice, koje su se susrele s vlasnikom objekta Antom Kotarcem, no zasad bez konkretnog dogovora.
Ne odustaju, već su se odlučile još bolje upoznati sa svojim pravima preko stručnjaka s tog područja.

- Ne radimo ovo zbog novca jer nam je prva želja da hostel promijeni ime. Površnim pogledom na Zakon o autorskom djelu, vidljivo je da on autorsko djelo štiti kao intelektualnu tvorevinu bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu. Štiti ga u cjelini pa makar bila riječ o nedovršenom djelu, te onaj čije je pravo povrijeđeno ima pravo zahtijevati prestanak nedopuštenog korištenja.

Na upit ostavljaju li i malenu mogućnost da su vlasnici hostela došli na istu ideju kao i one, odgovaraju:
- Prvo se provjeri postoji li nešto slično. A to danas nije problem, jednostavno se ubaci pojam “golly&bossy“ u neku internetsku tražilicu. Prije pojave hostela tražilice su izbacivale samo naše stranice, tako da je pretraga stvarno bila jednostavna. Govorimo iz iskustva jer jedna od nas je copywriter i puno puta je izmišljala imena proizvoda ili usluga.

Djevojke su očito krenulu u “borbu s vjetrenjačama” jer u mozgovima većine, ono što se događa na internetu još uvijek nije dio naše stvarnosti, a ukoliko uspiju postići dogovor bio bi to pravi primjer kako i “mali ljudi”, kada je u pitanju intelektualno vlasništvo, imaju jednaka prava kao i krupni kapital.

- Ako treba, spremne smo biti pioniri zaštite autorskih prava blogera - u šali su zaključile “golle i bosse” autorice bloga, koje su i ovog puta htjele ostati anonimne.

Kontaktirali smo vlasnika hostela Antu Kotarca koji je vrlo kratko komentirao:
- Vizualni identitet kao i ime naručili smo od jedne marketinške agencije. I sami cijenimo autorski rad i ukoliko se pokaže da smo povrijedili nečije autorsko pravo promijenit ćemo vizualni identitet. Na upit koja mu je to agencija prodala “mačka u vreći“, nismo dobili odgovor jer “zašto ići u širinu s pričom”.

Vaši
golly&bossy, uživo iz kašete brokava

Dragi Klingoncy,

Dok ste Vin inkartavali na gradilištima kapitalizma i lovili kukubare i klokane, Min smo na kulturnim poljima našega škoja cilo lito hvali kamenje. Kamen nismo samlili u šoder, nego smo gradili meje, popravjali vrtujke i štale i popločavali nove staze. Uz to, čistili smo apartmane, načinjali posteje za goste, kupili za njima smeće, odštopavali odvode, podmićivali ih rakijom, smokvama, boketićima od aromatičnog bilja i u škrabirnicu vrijedno bacali novčiće.
Koristili smo sve raspoložive resurse da s našega škoja svi greduća zadovojni i da kapnu u važ. Ništa nam to ni bilo teško, jer smo znali da će se uloge brzo prominit i da ćemo i Min bit Turist i to ne kakvi bilo. Kad su gosti konačno išlića i kad smo prikopali i zadnju ogradu, zaputili smo se na Put po Mediteranu, a Enterprise je doša po Nas u Danca. Prin tega pročitali smo kultnu knjigu Predraga Matvejevića "Mediteranski brevijar" i potpuno otvoreni za nove spoznaje zaputili se na mitsko putovanje. Oslobođeni svakodnevnih briga, na jednom od deckova Enterprisea ispijali smo koktele, upijali sunčeve zrake, hranili se kolačićima i spring rolicama i kontemplirali o Ljubavi. A oko Nas Veliko plavetnilo i Irma roza lak na noktima!



Sukus!!! Nakon što smo razgledali nekoliko važnijih punktova na Istočnoj i Zapadnoj Jadranskoj obali, uputili smo se prema Bariju. Prin nego što smo se tamo iskrcali, vodička nam je rekla da ne očekujemo ništa posebno jer da je Bari samo jedan običan lučki grad i da ni ni sjena Firenzi, Veneciji, Rimu i drugim poznatim gradovima. Mi smo odma promislili: "Ma što ona zna. Ljepota je u očima promatrača." I zaputili smo se u lov na skrivene senzacije. Inače, kad digod dođemo prvi put, ne želimo bit pod pritiskom turistički razvikanih stvari. Puno nam je važnije osjetit ritam grada, ulovit miris ulica, gledat lica i uličnu modu, poć na peškariju, na buvljak, gledat ulične svirače i pokušat kroz okuse dešifrirat kodove pojedinog prostora. I tako smo zaključili da je Bari sve samo ne dosadni lučki grad, nego jedno jako lipo i ugodno misto koji ima sve atribute velikoga grada, a šarm maloga mista. Čim se roba suši na štrikama po štradama i dočim je cvića po balkonima, znamo da je misto zdravo i pulsira životom svojstvenim Mediteranu. Iz autobusa smo snimali arhitekturu i skužili da je sve prepuno art-deco balkona, zdanja iz Drugega rata, modernizma.



O apulijskoj gotici da ne govorimo. Sve se to isprepliće i čini jednu finu arhitektonsku simbiozu koja svjedoči o bogatoj i burnoj povjesti ovega dila svita, a bez potrebe da se cenzurira. A moramo priznat i da imaju i prezgodne policajce na motorima.



Uz to, Bari je vrlo čist i sređen grad. I svi su ljubazni, simpatični i denjozi. I dilu komplimente stalno. Ludnica!!!! Evo sad par sličica da vidite kako je to sve lipo, šesno i redno. Ono što dominira gradom svakako je srednjovjekovni Castello, utvrda koja se gradila, obnavljala i nadograđivala par stoljeća, a danas je turistička atrakcija po kojoj je Bari prepopoznatljiv.



Par minuti hoda od Castella je i prekrasna Katedrala čije Nas je pročelje s velikom skladnom rozetom katapultiralo u orbitu, a pozlaćena kripta nam je digla rič.







Ali ono što Nas je vrglo u afanat je tabela iznad vrati jedne male butige iza Katedrale koja Nas je oduševila do krajnjih granica i život je odma poprimi još jednu širu perspektivu. Objašnjenje je suvišno:



Tu su blizu i prodavači voća i povrća koji viču na sav glas, a pamidore, balančane, pipune i tikve doživili smo kako jestive skulpture. Opet Sukus!!!!





Tako poneseni i ludi, išli smo prema Crkvi sv. Nikole. Koja dobra arhitektura, koji reljefi...Poput Servantesa iz Malega mista hodili smo okolo i divili se. "Ma koji ornamenti, ma koje vitice...". Grupa se čudila što smo legli na skale da bi slikali jedan kapitel iz žablje perspektive i što smo skoro proplakali radi oblika jednog isklesanog lista.



Ali kad smo im objasnili ko smo i što smo, htili su nam svi bit najbolji prijatelji. Reka bi Tome iz Blata: "Nego si išla ki p...". A onda je počelo i pravo talijansko vjenčanje u crikvi. Imali smo osjećaj da smo u Fellinijevom filmu. Svi kasnu, viču, beštimaju, žestoko gestikulraju, mladenka je imala priko sto kili, a mladoženju je skoro otpuhnu vitar.
Nama je to sve bilo ful zabavno, a najdraže od svega su nam rizi. Vite kako su ih lipo parićali.



I tak. Onda nam je bilo pun kufer povijesti umjetnosti i kulture, požudili smo popit kafu i sebi štogod kupit. I odveli smo se u šoping zonu na kafu i sladoled sa šlagom.



Uz put smo kupili Fornarina Glam Rock patike i sprijatejili se s prodavačima postoli. Rekli smo da smo s Korčule, da je od tamo Marko Polo i da iznajmljujemo apartmane. Rekli su da bi došli. Kupili smo i jednu crnu dolčevitu. Međutim, di god išli da išli, Kultura i Umjetnost trču za Nama i ne možemo se spremit ni da hoćemo. Prid Nama se stvorilo kultno kazalište Margarita, a na pročelju Teatra natpis "Jannis Kounellis".



Ostavili smo butige, kolače i šarmantne talijance i hipnotizirano ulizli unutra. Evo da vidite:



Riči su opet suvišne. Kad smo izašli, zauvik smo upisali Bari na Našoj kulturnoj mapi i zaključili da ćemo definitivno doć opet. A onda se za kraj na putu prema Enterpriseu pred Nama stvorila Peškarija.



I naravno da smo ulizli. Crvene paprike i korajice bilega luka su poput kolajni visile na čudnovatim nitima, a Mi smo naglas rekli: "Ovo je Calder s Pešakrije!!!"



Bili smo presretni, a najvažnije od svega je da smo bili u novim Fornarina patikama koje smo odmah obukli i osjećali se kako Mačak u čizmama. Volu Vas Wasy.