Goldeneye
24.04.2009., petak
Jedan dan u rimskim katakombama
|
Bio je sunčan dan. Najsunčaniji od svih koje znam. Na livadi stado ovaca bez pastira. Cesta kojom idem duga je, a krajolik nepoznat i u isto vrijeme prekrasan. Put se odjednom suzio. Stao sam pod krošnje stabala koje su izgledale poput zelena kišobrana. Malo dalje mala kućica od opeke, vrlo mala, takva da se jedan čovjek ne može uspraviti. Ušao sam unutra i dugačkim, strmim stepenicama spuštao se u tamu i hladnoću. Odjednom jedan hodnik, pa drugi i, njih, možda pola milijuna. Nakon prolaska jednim dugim hodnikom, poznata lica i anđeoska pjesma, koju su, kažu čuli oni koji su stajali ispod krošnje. |
20.04.2009., ponedjeljak
I bogati plaču
|
Sjećate se sapunice „I bogati plaču“? Čuo sam tada dosta komentara kako je smiješno da bogati imaju problema i da je to samo rađeno kao utjeha siromasima koji gledaju takve serije. No, priče zvijezda za kojim mladi tako žude kao uzorima pokazuju da je to stvarnost. Britney Spears na vrhuncu karijere doživljava slom, potpuni, kao osoba, kao pjevačica, kao majka i supruga. Michael Jackson se srozao na najniže grane, Mike Tyson je bankrotirao, uništio svoj i još x života oko sebe. Daje li bogatstvo i slava ispunjenje? Očito, ne. U razgovoru s kozmonautima koji su pohodili mjesec, u jednim znanstvenim novinama, ispostavilo se kako su oni prilično deprimirani svime. Prazni su, iako su osvojili dio svemira. U današnjem materijalističkom svijetu svi želimo nešto imati, a onda, kada ostvarimo, rađa se u nama nova želja. Iz prostog razloga što nam je ispunjenje donijelo kratkoročno zadovoljstvo, ali ne i potpuno ispunjenje. Koliki brakovi i veze propadaju jer partner nije pružio očekivano ispunjenje. Ni djeca ne pružaju potpuno ispunjenje. Možemo ih beskrajno voljeti, davati im sve od sebe. No, čim se dotaknu adolescencije, trgaju nam se iz ruku i osjećamo prazninu, pa je očekujemo u mogućim unucima. Čovjek je velik! Ne ispunjava ga ni svemir, ni more, ni sva ljubav ovoga svijeta. To pokazuje samo dubinu njegove duše, jer sve to može imati a osjećati prazninu. A opet ispunjenih ljudi ima. Ljudi obdarenih Duhom svetim, ljudi koji su dopustili Bogu (i to pokazuje veličinu čovjeka) da uđe u njihova srca i ispuni ih do kraja. Samo Bog puni dušu… |
13.04.2009., ponedjeljak
Otac i njegov sin
|
Kao maleni dječak razbolio sam se i dobio visoku temperaturu, preko 40. Uz sve terapije ovoga svijeta ona nije silazila i više se bližila da dosegne 41 nego da padne na 39. Moj otac je odlučio. Namočio je plahtu u ledenu vodu i omotao me njome. Bio je to šok i bol kakva se pamti. Otvorio sam oči u čuđenju i strahu - zašto me moj tata ne voli, zašto dopušta da me to toliko boli? No, on je namočio i drugu plahtu s ledenom vodom i opet me omotao. Kakva bol... Tada nisam shvaćao da sam morao istrpjeti toliku bol da bi ozdravio i da bi danas bio živ. Zato dopušta boli... |
09.04.2009., četvrtak
Svaka tvoja kap
Samo mislima mogu proći tvojim putem Kad padneš, na srce te mogu pridići Tek se tada mogu dotaći boje života koja izlazi iz tebe Svaka kap briše moje krive korake i ravna mi put da se ne spotaknem Klečati do bola ili plakati od radosti Dovoljno je samo podići pogled Širiš ruke u zagrljaj i pokazuješ put Voliš me |
08.04.2009., srijeda
VIA
Uličica je jako nalikovala uskim dalmatinskim ulicama. Kamen pod nogama tako gladak od mnoštva ljudi koji ovdje prolaze. S obje strane trgovine i trgovci koji galame da se uđe baš u njihovu radnju. Opća gužva i žamor velikog broja ljudi. Pomislim, kako je moguće ovako glasno pričati i čuti išta? Zašto ljudi toliko viču, guraju se? Okrećem se oko sebe, gledam ljude koji me okružuju. Nikoga ne poznajem, a kao da svi viču upravo na mene. U onim naguravanjima te uske uličice toliko sam puta dobio laktom da već osjetim i fizičku bol. Sve pojačava i činjenica da idem uzbrdo, da je kamenje toliko sklisko da sam se pred svima postidio padom na koljena. Odlično, pomislim ironično, sada su mi i hlače pukle. Mogu se vratiti, mogu ući u prvi kafić, sjesti i naručiti kavu i sok, da pobjegnem iz ovog ludila. Mogu se ponašati posve jednako kao i drugi, gurati se, laktati, psovati, galamiti, možda bude lakše. Idem Tvojim putem, jer jedini je, kao i Ti... |
07.04.2009., utorak
Vrijeme ne liječi rane
Nikada ne možeš biti spreman na nečiju smrt. Nikada ne možeš prežaliti odlazak dragih ljudi. I vrijeme ne liječi rane. Kako onda podnijeti vijesti o smrti i bolesti onih za koje smo sami smatrali da im još nije vrijeme? Ove sam godine bio na toliko sahrana kao nikada do sada. Smrt nam često živi tik do nas, iako se velik broj ljudi pravi kao da ona ne postoji. Kad u društvu pričamo o Bogu, o vječnosti, o smrti, najčešće netko zamoli da o tome ne pričamo. Ne zbog nekakva bolna sjećanja, nego iz straha. Dale Carnagie je u svojim knjigama iz psihologije često znao nametati tezu o dva dominantna ljudska osjećaja – ljubavi i strahu. Svi ostali osjećaji proizlaze iz njih. To su osjećaji koji nas pokreću ili osjećaji koji nam vežu ruke. Znam osobe koje su zbog ljubavi zapostavile sve i bile su kao pod narkozom. Iako su to najčešće osobe koje lete i kojima ništa nije teško. Zato nema definicije kako će ljubav ili strah djelovati na pojedinog čovjeka. Opet, imao sam zgodu upoznati jednu Njemicu koja je do svoje 65-te godine živjela običnim životom. Bila je medicinska sestra, udana s djecom, već i unucima. Živjeli su prosječno, gotovo skromno, a ljubav između nje i supruga bila je primjer bračnog sklada. Kada je muž umro mnogi su prognozirali da će i ona brzo za njim bojeći se kako će podnijeti bolan gubitak. Njegova smrt zapravo ju je pokrenula. Sada je jedna od najbogatijih žena u Njemačkoj, koja je poboljšala i svoj i život svoje obitelji i to iz temelja. Sliku koju imam s njom u jednom malom njemačkom gradiću krasi veliki križ na zidu. Križ u koji je gledala nad muževim otvorenim grobom, donio joj je nadu i preokrenuo život, čak, eto i na materijalnom planu. A križ, on je simbol ljubavi Božje prema čovjeku (Ivan 3,16). Krist jedini može staviti melem na naše rane i pomoći nam da naše tuge pretvaramo u nove iskaze ljubavi, koja ostaje stvarna protuteža strahu,ne zaboravljajući drage likove koji su nas napustili |
06.04.2009., ponedjeljak
Ljubav nije utopija
|
Dugo mi je trebalo da gorčinu prošlih događaja otopim. Zanesen u klasifikaciji drugih ljudi, spuštao sam se ispod razine duhovne duše. Želio bih trajni osjećaj da nikoga, baš nikoga, ne sudim, ne procjenjujem, svrstavam u kalupe vlastitih standarda. Želio bih ono, što na prvu izgleda nemoguće – voljeti sve – romantičarski, utopistički, ludo… Krist koji ima vlast suditi, nije sudio Za mnoge je, tek utopistički, svjedočio nebesko kraljevstvo, i iako je Bog mogao jednim migom okrenuti ljudsku povijest, učinio je, za naše oči, lud potez, poslavši svoga Sina da onako pati, zbog nas ovakvih... Ljubi i ne sudi, ljubi i sve ti je dopušteno |
05.04.2009., nedjelja
Mjera ljubavi
Završio je Isus na križu i dao da mu kopljem probiju srce da nam pokaže koja je mjera Božje ljubavi za čovjeka. Završio je na križu i dao da mu pribiju šake da nam pokaže da pravdu ne možemo sami uzimati u svoje ruke i da je u ruke ne može uzimati ulica. Završio je na križu da nam pokaže da se ona ne postiže šakama i silom, nego dobrotom, praštanjem i sposobnošću biti gubitnik. |
04.04.2009., subota
Pogledaj
Pogledaj u sunce duše svoje Vidiš li put svjetla Utabanu stazu Samo za tebe Dodirni tragove u sebi Dotakni to sunce Ostvari Nebo U sebi Sada |
03.04.2009., petak
Na dlanu
|
Zna dah zastati Zna se čitav svijet naglavce okrenuti U samo jedan mah Čega da se primim? Da uhvatim suzu u dlan? Ili da uprem pogled Tebi, Da staviš ruku na moje rame I kažeš – ne brini, ne boj se! Tebe ja gledam Tebe trebam Jer lakše mi je biti suzom na Tvom dlanu |