Goldeneye
24.04.2009., petak
Jedan dan u rimskim katakombama
|
Bio je sunčan dan. Najsunčaniji od svih koje znam. Na livadi stado ovaca bez pastira. Cesta kojom idem duga je, a krajolik nepoznat i u isto vrijeme prekrasan. Put se odjednom suzio. Stao sam pod krošnje stabala koje su izgledale poput zelena kišobrana. Malo dalje mala kućica od opeke, vrlo mala, takva da se jedan čovjek ne može uspraviti. Ušao sam unutra i dugačkim, strmim stepenicama spuštao se u tamu i hladnoću. Odjednom jedan hodnik, pa drugi i, njih, možda pola milijuna. Nakon prolaska jednim dugim hodnikom, poznata lica i anđeoska pjesma, koju su, kažu čuli oni koji su stajali ispod krošnje. |