Goldeneye
07.04.2009., utorak
Vrijeme ne liječi rane
Nikada ne možeš biti spreman na nečiju smrt. Nikada ne možeš prežaliti odlazak dragih ljudi. I vrijeme ne liječi rane. Kako onda podnijeti vijesti o smrti i bolesti onih za koje smo sami smatrali da im još nije vrijeme? Ove sam godine bio na toliko sahrana kao nikada do sada. Smrt nam često živi tik do nas, iako se velik broj ljudi pravi kao da ona ne postoji. Kad u društvu pričamo o Bogu, o vječnosti, o smrti, najčešće netko zamoli da o tome ne pričamo. Ne zbog nekakva bolna sjećanja, nego iz straha. Dale Carnagie je u svojim knjigama iz psihologije često znao nametati tezu o dva dominantna ljudska osjećaja – ljubavi i strahu. Svi ostali osjećaji proizlaze iz njih. To su osjećaji koji nas pokreću ili osjećaji koji nam vežu ruke. Znam osobe koje su zbog ljubavi zapostavile sve i bile su kao pod narkozom. Iako su to najčešće osobe koje lete i kojima ništa nije teško. Zato nema definicije kako će ljubav ili strah djelovati na pojedinog čovjeka. Opet, imao sam zgodu upoznati jednu Njemicu koja je do svoje 65-te godine živjela običnim životom. Bila je medicinska sestra, udana s djecom, već i unucima. Živjeli su prosječno, gotovo skromno, a ljubav između nje i supruga bila je primjer bračnog sklada. Kada je muž umro mnogi su prognozirali da će i ona brzo za njim bojeći se kako će podnijeti bolan gubitak. Njegova smrt zapravo ju je pokrenula. Sada je jedna od najbogatijih žena u Njemačkoj, koja je poboljšala i svoj i život svoje obitelji i to iz temelja. Sliku koju imam s njom u jednom malom njemačkom gradiću krasi veliki križ na zidu. Križ u koji je gledala nad muževim otvorenim grobom, donio joj je nadu i preokrenuo život, čak, eto i na materijalnom planu. A križ, on je simbol ljubavi Božje prema čovjeku (Ivan 3,16). Krist jedini može staviti melem na naše rane i pomoći nam da naše tuge pretvaramo u nove iskaze ljubavi, koja ostaje stvarna protuteža strahu,ne zaboravljajući drage likove koji su nas napustili |