Goldeneye
08.02.2007., četvrtak
|
Od danas samo ovdje! |
06.02.2007., utorak
Noć u muzeju (kinematografu)
Mislio sam hoću li ili neću opaliti po osječkim kinematografima, ali svrbe me prsti na tastaturi i moram. Možda je slika onoga o čemu ću pisati slična onoj u vašem gradu, pa će biti razumljivija. Dakle, s vremena na vrijeme family Goldić odlazi na kino predstave koje su zanimljive za obiteljsko uživanje. Ovog vikenda pogledali smo Noć u muzeju, pravi obiteljski film nastao prema stripu našega Tonca (mislim da se tako zove). Vani je bilo minus dva, a unutar kina možda stupanj manje. Na pola filma, slika se toliko zamutila da uopće nije bilo gledljivo, a kada sam već mislio poput kakva kočijaša zavikati prema operateru, slika se popravila. Što je tu čudno? Pa čudno je jer nas troje potrošimo gotovo stotinu kuna da bi u "kino-ugođaju" odgledali film, a dobijemo mutnu sliku, smrzotine i vrlo prljav kinematograf. Inače, djelatnici Kinematografa Osijek štrajkali su potkraj godine zbog neisplaćenih plaća, a čudnovata vlasnička struktura nije dopustila miješanje gradske uprave u spas osječkih kina, čija je brojka spala samo na dva - Europa i Urania. Znakovito je pak da je usred štrajka kino ipak radilo zbog konvencije HDZ-a, koja je trebala biti gradska, ali osim baba-sere u WC-u nitko tamo nije bio iz Osijeka. Zanimljivo kako jedna stranka prekine štrajk na jedan dan, dok su obični pučani uskraćeni za mnoge filmove koji igraju u Zagrebu, Rijeci i Splitu.I inače, osobe koje biraju repertoar, budući da pratim što se daje diljem Hrvatske, nikome ne polažu račune, a izbor i tajming filmova uzrokuju prazna kina i otužnu sliku. Sanjam kino u kojem se neću zimi smrznuti, a ljeti skuhati u kojem ću imati gdje ostaviti jaknu, kupiti neki suvenir aktualnog filma, otići na koliko-toliko normalan wc i gledati film u kojem ću vidjeti jasno sva slova i sve likove i u kojem se neće okupljati političke stranke. |
05.02.2007., ponedjeljak
Karel Čapek
03.02.2007., subota
KAKO RIJEČI PONEKAD IZGUBE ZNAČENJE
|
Često se dogodi pauza u mislima. U mozgu nastane ona instant rupa kao iz onog crtića MIK-MIK...tzv. ptica trkačica. Nailaze riječi, ali ne pronalazi se način kako ih staviti na papir, upakirati, servirati i proslijediti u obliku posta.. Srce i um rade, pa kako onda ni riječ ne izustiti. Gdje su naše muze, jesu li nam uopće potrebne... Ovako uspavane i lijene ne pomažu mnogo. Zato postoje oni, koji stoje na raspolaganju otvorena srca, duše bez dna. Pružaju ruku prijateljstva i rame onda kada se najmanje nadamo. Znamo da na njih u svakom trenutku možemo računati besprijekorno. Želimo li to?! U konačnici, oslanjanje na čovjeka može donijeti i radost i tugu. Put povjerenja nije ništa drugo nego put u neizvjesnost. Trebamo li oko sebe uvijek graditi zidove, trebamo li bez obzira na negativna iskustva i dalje davati sebe. Odluka je na svakom od nas. Nitko ne može sam, kao jedinka. Svatko od nas je u bilo kojem trenutku zatrebao baš to...Bezuvjetno prijateljstvo, čvrst stisak, oslonac....Samo...da li ga je imao hrabrosti zatražiti. op.a. - Ovaj post zajednički sam pisao s dragom Tanjom.  Jel eksperiment uspio, prosudite sami. |
02.02.2007., petak
Glas
|
Danima sam se iscrpljivao radom. Jedina je pomisao koja se motala tih dana bila kako se dokopati kreveta. Ništa drugo nisam primjećivao. Ni dobro ni zlo. Život je prolazio kraj mene a da toga nisam bio svjestan. Jednoga dana, umoran od svega, u toj mjeri da ni zadnjem napasniku ne bi imao snage reći ne, stigao je glas koji me nije ostavio ravnodušnim. Od tada ni brige, ni bolesti, a vremena na pretek za ljude koje volim i drukčiji pogled u oku. Lk 5, 1-11 |
01.02.2007., četvrtak
HVALA
|
Veliko hvala svima na podršci, a posebno dobrim ljudima koji uređuju naš blog.hr |