Goldeneye
03.02.2007., subota
KAKO RIJEČI PONEKAD IZGUBE ZNAČENJE
|
Često se dogodi pauza u mislima. U mozgu nastane ona instant rupa kao iz onog crtića MIK-MIK...tzv. ptica trkačica. Nailaze riječi, ali ne pronalazi se način kako ih staviti na papir, upakirati, servirati i proslijediti u obliku posta.. Srce i um rade, pa kako onda ni riječ ne izustiti. Gdje su naše muze, jesu li nam uopće potrebne... Ovako uspavane i lijene ne pomažu mnogo. Zato postoje oni, koji stoje na raspolaganju otvorena srca, duše bez dna. Pružaju ruku prijateljstva i rame onda kada se najmanje nadamo. Znamo da na njih u svakom trenutku možemo računati besprijekorno. Želimo li to?! U konačnici, oslanjanje na čovjeka može donijeti i radost i tugu. Put povjerenja nije ništa drugo nego put u neizvjesnost. Trebamo li oko sebe uvijek graditi zidove, trebamo li bez obzira na negativna iskustva i dalje davati sebe. Odluka je na svakom od nas. Nitko ne može sam, kao jedinka. Svatko od nas je u bilo kojem trenutku zatrebao baš to...Bezuvjetno prijateljstvo, čvrst stisak, oslonac....Samo...da li ga je imao hrabrosti zatražiti. op.a. - Ovaj post zajednički sam pisao s dragom Tanjom.  Jel eksperiment uspio, prosudite sami. |