Goldeneye
29.12.2006., petak
Hvala za vid!
|
Nisam se jednom susreo s omalovažavanjem od strane ljudi koji su skeptični prema ljudima koje možemo nazvati obraćenici ili ljudima koji su jedno vrijeme odbacivali Boga, da bi se poslije vratili kao izgubljeni sinovi. Jedan moj školski poznanik mi je rekao – «oho, sada i CK SKJ ide u crkvu?! Ja idem od kada sam se rodio, a sad kad vidim tko sve ide, ne pada mi napamet da više dođem na misu!» Eto, to je dobrodošlica, samo jedan primjer radosti koju kao kršćani iskazujemo kada se ljudi obrate ili počnu ići u crkvu, umjesto da radosno zagrlimo svakoga tko je pronašao sebe i vratio se… Imamo oči od rođenja. Vidimo. Ako nemamo zdravstvenih poteškoća i ne primjećujemo kolika je to blagodat. Jesmo li kada zahvalili za svoj vid? Jesmo li svakome koga smo susreli govorili kako je prekrasno što možemo vidjeti, čuti? Zar je to ludost? Možda i je, za nas normalne. Volim priču okrenuti naglavačke pa reći, što bi učinili da ste cijeli život slijepi i onda vam u vašim srednjim godinama, liječnici nekom bravuroznom operacijom vrate vid?! Zar ne biste svima govorili kako sada vidite? Zar se ne bi divili jutarnjem suncu, proljetnom cvijeću, svakom leptiru, ptici? Zamislite, prvi puta biste možda vidjeli majku i oca, vlastito dijete možda. Zar to ne bi bilo vrijedno suza radosnica? Ja vidim! Zašto bi tom čovjeku to bilo važno? On je bio slijep i sada vidi i više cijeni sve oko sebe, nego većina koji su srasli sa svojom okolinom i uzimaju sve zdravo za gotovo. Danas je prekrasan dan… |