Goldeneye
20.07.2006., četvrtak
Prijatelju moj
|
Svi prijatelji nas prije ili kasnije iznevjere, napuste. Isto i mi činimo njima. Neka prijateljstva začeta u djetinjstvu prekinula su preseljenja, rat, promjena škole, posla. Neka su stala kada su nas prijatelji doslovno iznevjerili kada nam je trebala ruka pomoćnica. Zašto je to tako i zašto je teško imati neki krug prijatelja za cijeli život?! Ne kažem da ne postoje prijatelji koje imamo cijeloga života, ali isto tako treba vidjeti jel to prijateljstvo prošlo kušnje. Kada sam ja bio u životnim problemima nigdje prijatelja. Pomagali su mi ljudi koje sam prvi puta sreo ili sam ih jedva poznavao. Sjećam se jednoga Marka koji se kunio da će cijeli život biti uz mene jer sam mu toliko pomogao, a danas se jedva pozdravimo iako se nismo svađali. Naši kumovi (trostruki) ostavili su nas kada im naše usluge više nisu bile potrebne. I uopće, ispostavi se da je većina ljudi s vama dok postoji neki interes. Ne, ovo nije razočaravajući post o prijateljstvu, tek činjenica zbog koje ne treba žalovati. Nakon Kristove rečenice "Vi ste moji prijatelji i nema veće ljubavi nego kad život svoj položiš za prijatelja", još iste noći su ga svi zatajili, pobjegli, raspršili se. A On je bio krajnje dobrostiv i pun ljubavi, sigurno daleko više nego svi mi obični smrtnici, pa je opet napušten od prijatelja. Što onda da mi očekujemo? Ništa, nemojte ništa očekivati. Pomozite svakome bio vam prijatelj ili ne i radujte se svakome novome koji dođe i mašite sa smiješkom svakome koji odlazi, jer možda se i vrati. Voli vas Goldy |