Goldeneye
12.07.2006., srijeda
Sin utjehe
|
Bila je 1995. godina. Stari mi je kao časnik HV doslovno nestao, ni glasa, a dan dva iza njega pokupili su i mene. Strpali u kampanjolu i dovezli na bojišnicu. Počeo je "Bljesak". Sve je to poznato, ali meni su emocije tada bile usredotočene na moju Goldicu koja je već imala stomak do vrata. Ostaviti je tako samu bila je noćna mora za mene, a najgore je što i nakon munjevite akcije naših vojno-redarstvenih snaga, potreba za mojim VES-om ostala je još mjesec dana iza toga. Uspio sam se nekako skinuti, jer Goldica treba svakoga dana roditi. I došao je taj dan - 12.07. 1995. u 17,45 rodio se maleni Goldić čije pravo ime vuče korijen iz jednog jezika u značenju Sin utjehe (nismo to znali tada). Radosti nije bilo kraja. No, već sutra problemi. Vraćao sam s eiz posjeta mojoj malenoj obitelji i tek pošto sam izašao iz bolnice zapucalo je a Osijekom je odjekivala sirena koja je označavala opću opasnost. Goldica je, u onom stanju, malenoga nosila na rukama do podruma bolnice a u tim je uvjetima Goldić dobio i žuticu. Po povratku doma, noću nas nije maleni toliko budio koliko stalni rafali iz protuzrakoplovnog oružja po gradu. Tim začikavanjima došao je kraj u "Oluji" u kojoj sam i osobno sudjelovao na odgovornoj funkciji. Moj angažman bio je gotovo do studenog 1995. godine, a dijete sam vidio rijetko, posebno u prva dva i pol mjeseca kada sam ih spremio u Zagreb. Teška i sretna godina. Goldiću, sretan ti 11-ti rođendan! |