Goldeneye
28.02.2005., ponedjeljak
|
Ne znam zašto ne mogu ostavljati komentare na meni dragim blogovima. Pozdrav svima! |
Istina?
|
Sigurno ste se već našli u situacijama kada ste u društvu u kojem se postavljaju neke teze o kojima vi imate posve suprotno stajalište. Iskreno, jeste li išli protiv struje i suprotstavili im svoj stav ili ste radi mira i želje za prihvaćenošću popustili i prešutili ili čak klimali glavom u znak odobravanja. Ne smatram tvrdoglavim držanjem do svojih stavova, ali prešućivanje nečega što vas zapeče stvara kod vas osjećaj nelagode. U subotu sam bio u jednom društvu u kojem sam se suprotstavio po više pitanja. No, svaki sam puta istaknuo kako ja ne mogu i ne želim promijeniti tuđe mišljenje niti tko od njih može promijeniti moje. Rasprava je bila uljuđena, nije bilo povišenih tonova unatoč kontraverznim stavovima koje su suprotne strane iznosile. Na kraju smo se rastali uz smiješak i stisak ruke, a sutradan neki od njih podijelili su neke radosne vijesti prvo samnom. Najznačajnije je što sam se nakon što sam rekao ono što mislim osjećao dobro. Moje je mišljenje da uvijek treba reći ono što misliš. Znam da to ne prođe uvijek ovako dobro, imam i ožiljaka od takvih stvari, ali mirno spavam. Uvijek treba reći istinu, jer ona oslobađa... |
25.02.2005., petak
Bakina priča o jednoj ljubavi
|
Kako postajem stariji kao da mi moja baka otkriva sve više pojedinosti iz obiteljske škrinjice. U posljednjoj takvoj storiji priča baka kako su se njeni roditelji strašno voljeli i kako se o toj ljubavi dugo pričalo u njenom kraju. Nakon nekog vremena ljubovanja odlučili su se zaručiti, no ostalo je na tome jer je brzo došao Prvi svjetski rat. I dok su se gotovo svi muški vratili u njen kraj, njega nije bilo. Kažu da je stigao do solunskoga fronta, ali ga nitko poslije nije vidio. Vrijeme je prolazilo, a kako je moja prabaka bila vrlo lijepa žena (vidio sam slike op.g.) našlo se dosta mladića koji su je htjeli oženiti. Obitelj ju je grdila jer je tu bilo puno dobrih prilika. Ja čekam svoga dragoga dok sam živa, a ako se njemu nešto dogodilo bolje i mene da nema. I onda jednoga dana, evo nesretnika, izgladnjeloga. Pješice je išao do svog malog gradića, lutao planinama i poljima, krov su mu zvijezde bile. Kada se malo oporavio napravljena je nezaboravna svadbena svečanost i došla su djeca. Moja baka, kao najstarija, njezin brat i mala sekica. Pradjed je bio učen čovjek i za ono vrijeme među rijetkim pismenim ljudima, pa su svi dolazili k njemu da im piše razne molbe i slično. Od toga je dosta zarađivao pa je kupio veću kuću u središtu grada, zadržavši i staru koja nije bila u lošem stanju. I kako je primao dosta stranaka, dobio je tuberkulozu. Nije mogao ni jesti, a ono što on nije pojeo jela je prabaka. Njezini su je opet grdili da i ona može dobiti TBC ako jede hranu u kojoj možda ima klica (bili su bogati pa nije bilo razumna razloga jesti tu hranu). Rekla je, ako nema njega, nema ni mene. On je umro nakon tri mjeseca, a ona koju godinu za njim (ne od tuberkuloze, kažu od tuge). Baki je tada bilo devet, braci 7, a sekici 5 godina. Za ono vrijeme neshvatljiva ljubav. Možda i za ovo. Tko može prosuđivati koja je ljubav najveća? Baka i njena seka još su žive i na pragu su devedesete. Nekako sa sjetom pričaju o toj ljubavi o kojoj im je i baka govorila. |
24.02.2005., četvrtak
Uspomene
|
Jučer sam, igrom slučaja (ako slučajnosti uopće postoje op.g.), prolazio dijelom grada gdje sam odrastao. Slike su dolazile jedna za drugom. Uspomene, uglavnom lijepe. Sjećanje na puno dobrih ljudi kojih više nema. Odjednom osjećaj kako stojim na istom mjestu kao i prije dvadesetak godina. Flashback. Gdje je nestalo to vrijeme?! Prošlo je kao treptajem. I kao što je prošlo to vrijeme, tako će brzo proći i ono što me eventualno čeka. Ovo unatrag ne mogu vratiti, ali mogu ono što je ispred mene iskoristiti na najbolji mogući način. Zanimljivo je, zapravo, kako sam se sjetio samo dobrih ljudi i dobrih stvari. To je kao i na nekoj sahrani, kod pokojnika se sjetimo samo dobrih stvari. Za kraj, to je valja opet "slučajno", posjetio sam svoju bolesnu baku. I opet, evociranje uspomena i jedna priča, ljubavna. No o njoj, sutra... |
23.02.2005., srijeda
Ne želim biti normalan!
|
Što u današnjem svijetu znači biti normalan? Znači li to ponašati se društveno prihvatljivo ili onako kako to okolina u kojoj živimo očekuje od nas. Normalna, statistički gledano, je ona osoba koja se ponaša u prosjeku približno kao i većina ostalih osoba. No, ako se tako ponašamo i živimo onda od života možemo očekivati isto ono što imaju i ostale, idemo ih tako nazvati, prosječne osobe. Tu neću analizirati, jer svi znamo kako žive normalni. Uvijek sam bio kontra struje i volio reći ono što se ne očekuje od mene, napraviti nešto što su drugi smatrali glupim. Neću reći da sam zbog toga bolji i pametniji, ali osjećao sam se bolje. Sjećam se kada sam bio prvi razred osnovne škole, natjecao sam se u jednoj uličnoj biciklističkoj utrci. Bilo je 150 djece i ja sam stigao posljednji. Naravno uz aplauz svih prisutnih. Nagradu je dobio prvi i vjerovali ili ne posljednji. Oni u sredini, ma njih nitko nije ni zapazio. Znao sam da pobijediti ne mogu pa sam se dobro zabavljao i na kraju prošao gotovo jednako kao i šampion. Toliko o zlatnoj sredini kojoj svi nepotrebno težimo. Ja ću radije u težnji da budem prvi biti posljednji, a kad želim biti posljednji nerijetko postanem prvi. Da se svi ponašaju normalno onda ne bi bilo ljudi kao što je Einstein, Tesla i slični, jer oni za svoje vrijeme nisu bili normalni. Mislim da bi još živjeli u pećini. Zato, ne želim biti normalan! Pridružite se! |
22.02.2005., utorak
Očima
|
Prije ili kasnije udarit ćeš svojom glavom o mrsku Prepreku koja će tvoj život učiniti križem. Bolest. Nesreća. Smrt dragog čovjeka. Križanje putova u Zvanju. Prevarili su te. Rade protiv tebe. Dotukli su Te. Ne možeš dalje. Sve ćeš vidjeti drugačije i mnogo bolje Očima koje su plakale. (sp) |
21.02.2005., ponedjeljak
Utjeha
|
Utjeha je kao mast na duboku ranu. Utjeha je kao oaza u velikoj pustinji. Utjeha je kao blaga ruka na tvojoj glavi. Utjeha je kao ljupko lice u tvojoj blizini, Prisutnost nekoga tko razumije tvoje suze, Tko sluša tvoje izmučeno srce, Tko ostaje uza te u tvojem strahu i nevolji I daje ti da vidiš nekoliko zvijezda. (sp) |
18.02.2005., petak
Zgrabi ovaj dan
|
Ne ostaje puno vremena Da bi čovjek bio sretan. Dani brzo prolaze. Život je kratak. U knjigu svoje budućnosti Upisujemo snove, A neka nam ih nevidljiva ruka Precrtava. Ne preostaje nam izbora. Ako danas nismo sretni, Kako ćemo to biti sutra? Zgrabi ovaj dan Objema rukama. Rado prihvati što ti on daje: Svjetlo ovog dana, Zrak i život, Smijeh ovog dana, Plač ovog dana, Čudo ovog dana. Prihvati ovaj dan! (sp) |
17.02.2005., četvrtak
Toplina
Sinoć sam slušao jednog pametnog čovjeka, koji je završio tri fakulteta, od kojih jedan u Rimu. Rekli bi, intelektualac od glave do pete. Pričao je kako je počeo svoj studij i kako je stanovao kao podstanar u jednoj hladnoj sobi u Zagrebu, a bio je toliko siromašan da nije imao za drva. Otac je doma natrpao drva u dvije vreće, a onda vlakom do Zagreba, gdje ga je ovaj čekao, pa su naprtili drva na leđa i pješice do podstanarskog sobička. "Moj je otac umro prije nekoliko godina, ali uvijek će mi ostati u sjećanju kako je donio toplinu u moju sobu". Jedva je ovo izgovorio. Od svega sjeća se topline. Donesemo li mi, očevi, toplinu u dom. Osjete li to naša djeca, žena?! Drva više nisu u modi, otac se poznaje po toplini srca. |
16.02.2005., srijeda
Granice ljubavi
|
Kad se rodi mali bebač nismo ni svjesni koliko to mijenja naše živote. Slika koju imamo - financijski izdaci za pelene, bočice, robice, kolica i slično, pa onda imamo li oboje posao stan, kako ćemo mi to, možemo li, mijenjaju se s prvim pogledom na rođeno čedo. Neopisiv je to osjećaj. Ako do tada nisi shvatio-la što je ljubav i kako je dati, o da, shvatiš to tada ili nikada. U jednoj maloj knjižici o bebama pročitao sam kratku rečenicu koja me je kao rijetko kada do suze ganula. To su bile suze radosnice. Pisalo je - "gledamo našu bebu i pitamo se - o Bože kako smo uopće živjeli bez nje..." Kakva je to radost!!! Doista, ljubav prema djetetu otvara toliko novih obzora. Širi naše srce i pokazuje kako nema granica ljubavi. Sjetimo se onda naše adolescencije i mlađih dana u kojima smo patili zbog ljubavnih jada. Mislili smo tada da je to najveća moguća ljubav, a svakim novim danom, zapravo, otkrivamo nepregledno prostranstvo ljubavi po kojoj prepoznajemo čovjeka među ljudima. |
15.02.2005., utorak
Kakva ljubav!
Moj dječak ima devet godina. Čini mi se kao da je još jučer bio beba, a ponekad i sada noću osluškujem dopire li iz njegove sobe kakav neobičan zvuk ne bi li mu nekako pomogao. Jučerašnje me je Valentinovo kada je on u pitanju oduševilo. Rekao je - "tata, idem ja kupiti nešto svojoj curi za Valentinovo. Imam nešto svojih novaca." Mislio sam, o Bože što on može kupiti i to s tako malo novaca koliko je imao. Nisam mu htio poremetiti ponos petljajući se oko svega. Vratio se sav ozaren s lijepim medvjedićem na kojem je pisalo Baby love. Ljepšeg medu nisam vidio. Mama mu je umotala, stavila mašnicu, a on je ručno izradio čestitku s dva srca. Jedva je čekao školu da odnese darak svojoj Nikolini. Kad se vratio, stigao je s malenim bijelim medvedićem na kojem je pisalo I love you - od Nikoline. Poslije je stigla i poruka - oprosti što je moj medo manji, ali moja je ljubav veća! Ljudi, pa njima je devet, a kakva ljubav! Sretan sam!!! |
14.02.2005., ponedjeljak
|
Jeste li zaljubljeni? |
11.02.2005., petak
STRPLJENJE
|
Želim ti hrabrost Jutarnjeg sunca, Koje iznad sve bijede svijeta Svakoga jutra iznova izlazi. Neki ljudi ne mogu više Vjerovati u sunce Kad je noć. Nedostaje im malo strpljenja Da pričekaju dok ne dođe jutro. Ako sjediš u mraku, Pogledaj gore, Gdje te čeka sunce. Sunce nikoga ne mimoilazi. Ono ne pušta ni tebe da ležiš, Ako se ne skrivaš u sjeni. Sa svakim dobrim čovjekom Koji živi na svijetu Izlazi po jedno novo sunce. (sp) |
Duga mračna noć
Noć ne može biti tako mračnada se negdje ne bi mogla naći neka zvijezda |
10.02.2005., četvrtak
MAJČINA LJUBAV
|
Maleni čovjek spušta se niz ulicu. Moje dijete. Elfrida Matuč Mahulja |
Sreća?
|
Ne želite biti sretni. Želite mali test? Da vidimo. Trajat će točno jednu minutu. Možete sklopiti oči, ali ne morate, nije važno. Mislite na nekoga koga jako volite, nekoga tko vam je blizak, nekoga tko vam puno znači, i u mislima recite toj osobi: "Radije bih bio sretan, nego da imam tebe. Kada bi mogao birati, bez sumnje bih odabrao sreću." Koliko vas je mislilo da ste sebični kada ste to rekli? Čini se mnogi. Vidite kako su nam isprali mozgove? Vidite kako su nam isprali mozgove da mislimo: "Kako mogu biti tako sebičan?"Ali pogledajte tko je sebičan. Zamislite da netko vama kaže: "Kako si mogao biti tako sebičan da odabereš sreću umjesto mene?" Zar onda ne biste odgovorili: "Oprosti, ali kako ti možeš biti tako sebičan da od mene zahtijevaš da odaberem tebe umjesto vlastite sreće?!" |
09.02.2005., srijeda
Priča o ljubavi i jednoj fantaziji
|
Danas ću opet malo o ljubavi ali s jedne posve drukčije točke gledišta. Želim zapravo "dokazati" da je ljubav veća od svega. Veća od života i veća od smrti. To najbolje znaju roditelji koji ne bi okom trepnuli dati život za svoje dijete, ako bi ono bilo u kakvoj pogibelji. Roditelji to čine iz posvemašne ljubavi. To je najjasnija slika, a nije rijetko da takav osjećaj postoji i među ljudima koji se vole, a kroz povijest znamo da ih je mnogo dalo život za Domovinu, prijatelja, čast, ovisno o tome koja ljubav u njima prevladava. Tu sam, mislim okončao priču o ljubavi kao većoj od svih osjećaja. E sad, kada bi postojala mogućnost da damo dio sebe za svoju djecu i da ih spasimo na taj način da samo dio nas umre. Jedan je, trojedini, to učinio za svoju djecu. Jedan je dao svoj život za prijatelje rekavši kako je to dokaz velike ljubavi. I jedna fantazija: Stavit ću se u ulogu čovjeka koji je omogućio mravima da u kući stvore mravinjak. Postojali su zbog njega. Imali sigurnost. No često su prelazili granice remeteći mir, napadajući druga stvorenja, a u borbi za hijerarhijski status unutar te mravlje organizacije često su se i međusobno uništavali. Onda jednoga dana stanem u mravinjak. Žao mi je zbog toga što više nismo u "ljubavi". Kako da im to kažem, da mi je žao zbog svega i da želim da živimo u sinergiji. Da mogu, poslao bi dio sebe, kao mrava. Tako bi valjda razumjeli moju ljubav. Tako bi možda shvatili ruku pomirenja i želju da žive bezbrižno. No, ne bi me prihvatili kao da sam iz njihova "plemena". Možda tek nekolicina. Na kraju bi me ubili jer narušavam njihov "poredak". Odustajem od ovog poduhvata. Uzimam spray protiv mrava i uništavam njihovu civilizaciju. Ta, ja sam samo čovjek... |
08.02.2005., utorak
17 nam je tek
|
Danas je poseban dan. Naime, 17 godina sam sa svojom dragom. Puno je i za reći. Razgovarali smo o tome, a ona mi kaže da ona nema dojam o 17 godina - "ja kao da sam se rodila s tobom. Ne znam za vrijeme prije tebe!" Najzanimljivije je što naša veza raste iz godine u godinu, kao da prelazimo u viši nivo na Play Stationu hehe Sjetite se gdje ste bili prije 17 godina i onda pomislite, pa oni su od onda zajedno. Sretna nam godišnjica lalala |
07.02.2005., ponedjeljak
Sanjao sam...
|
...izlazim iz zrakoplova. Odmah osjetim taj miris Mediterana, frenetičan zvuk zrikavaca. Pluća mi se čiste gradskoga smoga. I dok se vozim do vile, iz automobila neprestano gledam kako se more mreška, a jutarnje sunce probija kroz ono malo valova u daljini što ih stvara ribarska brodica koja se natovarena ribom vraća u luku. Ostavljam svoje stvari i odmah do obale. Širim ruke u zrak. Duboko udahnem. Kako je divno. Kako je toplo. Ovo će biti sjajan godišnji odmor. Pun sunca, a iz vode ću izići tek kad poplavim. "Hej, probudi se! Ideš na posao..." "Haa?!" Dođem do prozora. Palim radio - "Dobro jutrooooo, šest je sati! Obucite skafandere. Vani je - 18 C!!!" I, evo me... |
03.02.2005., četvrtak
Ondje gdje sam slomljen
|
Neće me biti do ponedjeljka, no to nije razlog da ne ostavim post u ovoj sveopćoj žurbi. Naime, u više sam navrata, a to shvaćam kao manu, pokušavao biti dušobrižnikom i čovjekom koji iz svojeg iskustva može pomoći blogerima u nevolji. Neću o tome ja, nego Anselm Grün: "Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol, koji ih razdire, pretvaraju one u dragulj" (Richard Shanon, u Müller, 86). I u mojim ranama rastu biseri. No oni mogu nastati samo onda kad se pomirim sa svojim ranama. Kad stišćem zube da bih grčevito zatvorio svoje rane, ne može u njima ništa rasti. Kad dotaknem svoju ranu, to me često zaboli. Tada osjetim svoju nemoć da je se riješim. Ona će ostati u meni, sve ako i zaraste. No ako prihvatim tu svoju ranu, tada se ona može pretvoriti u izvor života i ljubavi. Ondje gdje sam ranjen, ondje sam i živ, tamo sam sebe osjećam, tamo osjetim i drugoga. Mogu pustiti i druge da uđu u moju ranu, tamo je moguć susret i dodir koji može i drugoga izliječiti. Samo onaj liječnik može nekoga izliječiti koji je i sam ranjen, rekli su stari Grci. Tamo gdje sam jak ne može u mene prodrijeti netko drugi. Ondje gdje sam slomljen, tamo može Bog u mene prodrijeti, a mogu unići i ljudi. Tu se susrećem sa svojim pravim ja, sa slikom koju je Bog o meni stvorio. |
02.02.2005., srijeda
Zimske radosti
|
Opet ja o zimskim radostima. Jutros - 7 C. 'Ajde to je još i toplo u usporedbi s onim smrznutim ponedjeljkom. Idem na posao već utabanom stazom i onda - krk. Pametni vozač ralice nagurao sav snijeg, koji je padao cijelu noć (again), na pješačku stazu. Što ću, ne mogu sad planinariti preko ledene planine, a da siđem na parkiralište treba mi isto malo vratolomije. Pokušavam stati u već ugaženi snijeg i tada osjetim veliku bol. Iz hrpe snijega virila je, podlo, željezna šipka, koja mi je posve rasparala koljeno, a hlače na mjestu. I sada zasukane nogavice sjedim za kompjuterom, a krvca lagano klizi niz nogu. I inače je ovo bolestan grad (Osijek). Prvo raja očisti snijeg tako da ga baci na cestu, a onda prođe ralica i baci im sve natrag. I tako u krug... Neko bi to nazvao zimske radosti, paaa, radujmo se ;)) |
01.02.2005., utorak
Brother Bear
Ljudi, opet snijeg! No, nakon jučerašnjeg jutra u kojem je bilo pišljivih - 18 C (tako kaže Čačić na meteo prognozi u sinoćnjem davniku), ovo jutro je "afrika" 0 C. I sad, najgora bi verzija bila da se ova snježina pretvori u kišu. Blago medvjedima. Oni se nažderu i onda se ko lijene trutine zavuku u neki brlog i hrču dok ova salauka ne okonča. Stara narodna kaže da međed kad izađe na Svijećnicu (to je ka sutra) i od sunca vidi svoju sjenu, e onda će zima potrajati još 40 dana. Sad ti medo pazi šta radiš... |
Samo ovo vraćam
|
Gruda snijega Uzmem grudu snijega. Donesem je doma. Stavim u lončić u kojem obično kuham kavu. Snijeg se otopi. Sad je voda. Izlijem vodu u plastičnu bočicu i stavim u ledenicu. Sad je led. Ostavim malo vani. Opet je voda. Vratim u lončić za kavu, ali ovaj puta pustim da posve prokuha sve dok u lončiću ne ostane baš ništa. Lončić je prazan. Voda je isparila. U zraku je, znam. Samo je ne vidim. A to je ona ista gruda snijega. - 10:06 - Komentari (9) - Isprintaj - # ovo je super!!!! ugodan dan ti želim:-)) (estera 27.01.2005. 11:59) @estera - svašta izađe iz glave blesave (Goldeneye 27.01.2005. 12:18) ma kakve belsave? pametna je to glava :)) (plavooka malena 27.01.2005. 13:09) nasmija me....evo bacam ti grudu snijega (tanja 27.01.2005. 13:32) voda...život... (nemiri 27.01.2005. 14:12) he he he, nasmija me i tvoj post i tvoj komentar na mom blogu :)) hvala ti puno na tome :)) pozlatio si mi dan ;)) (goldengirl 27.01.2005. 14:21) nije li tako i sa osjecajima (djevojka sa otoka 27.01.2005. 15:36) Dobro je da si bio u raspoloženju Znanstvenika a ne Ratnika :) (tratincica1976 27.01.2005. 16:34) Zapravo je ovaj tvoj post objašnjenje za štošta... pusić. (Angel 27.01.2005. 16:34) |