Goldeneye
24.11.2004., srijeda
Srcem gledati
Danas ima mnogo predrasuda i među pojedincima i među skupinama. Obično ono što pripada nama osobno nekako više cijenimo od svega ostaloga. Zato su recimo naše selo, naš grad, naš narod bolji od svega ostalog svijeta.Negativne predrasude ne dopuštaju da je netko bolji, pametniji, bilo da se radi o pojedincu ili skupini. Ili se misli da je ono što ima drugi bolje, da je ono što drugi čini bolje. To samo po sebi nije negativno, no iz toga proizilazi zavist ili osjećaj manje vrijednosti. Dopustimo sebi da se mijenjamo, te ćemo tako vidjeti i doživjeti mnogo veće stvari. Ostavimo svoje predrasude, svoje zavisti, svoje osjećaje manje vrijednosti. Otkrijmo kako je svatko na svoj način obdaren da obogati drugoga i kako je svatko na svoj način siromašan da primi nešto od drugoga. Čovjek je društveno biće i kao takav on se s društvom i okolinom stalno uspoređuje, pa ga to potiče na rast i na promjenu. Teško mu je pogoditi sredinu uza svu svijest da smo upućeni jedni na druge i da svatko općem napretku treba da doprinese ono što najbolje može dati, a što neće nitko drugi moći dati. Ne mogavši naći sredinu i stvaran pogled na sebe i oko sebe, čovjek misli da je vredniji, bolji od drugoga, da mu pripada više mjesto. Počinje upotrebljavati sva sredstva da izbije na čelo. Pred očima mu je samo to kako da dospije naprijed, gore, malo po malo to ga zaokupi toliko da zaboravi na druge, da zaboravi ispravno vrednovati druge, čak želi po drugima i preko drugih doći do onoga što je naumio. Kadkada se ne biraju sredstva, dapače i drugi ljudi postaju mu samo sredstva za postizanje cilja. No u životu bismo trebali biti upućeni jedni na druge, radeći i služeći jedni drugima, na dobrobit drugih i bez računice. Svojim životom pokažimo da je svatko od nas vrijedan i da svatko najbolje ide naprijed služenjem, tako da sebe dade drugima, a ne da od drugih uzima…Mnogi su zapravo kraj zdravih očiju slijepi. Za bolje gledanje valjalo bi češće zatvoriti oči… ….da bismo zašli u svoje dubine, u svoje srce kojim tek pravo možemo gledati, jer bit stvari skrivena je očima, a otkriva se samo srcem…. Ljudu previše žive na površini ne zalazeći ni do svojeg ni do tuđeg srca, pa ni do srca stvari, a hvale se da dobro vide. Ako im vid i oslabi, tu su stručnjaci da im pomognu. Tako da i dalje ostaje na površini i sebe i drugih stvari… Istina je da nemamo očiju bilo bi nam teško, ali i s njima nije lako. Krećemo se ovim svijetom, uočavamo mnoge ljepote, upoznajemo, radujemo se krasotama prirode pa je i istražujemo, divimo se ljudima, a ipak ne dolazimo do pravog pogleda srca. Varamo se kraj zdravih očiju ne idući srcem, vjerom dalje, dublje u stvarnost. Oko vidi ipak samo dio i to površinu, dok srce vidi cjelinu. Vjera u svemu gleda ljubav koja je na djelu. Skučenost i uskoća srca zasljepljuje pa to onemogućava pravo gledanje, a to je zasljepljenost samim sobom. Gledati sebe a ne vidjeti druge, možemo nazvati zasljepljenošću. Želim svima da kraj zdravih očiju očuvaju i široko srce, slobodno od svake uskoće i otuđenosti, pa da u pravom svjetlu gledaju svu stvarnost i da u njoj pronađu ljepotu, razum i dobrotu. (vh) |