sensualissimo

Jonathan Richman-real king!
Taj me je čovjek oduševio:toliko divne,
dirljive i ljupke iskrenosti koja nekom mogla je
izgledati i smiješno ali zar nisu smiješne sve naše
intimnosti razotkrivene u javnosti-on je upravo ekstravagantno otvoren i kao da čitav koncert bio je
u povjerenju šapnuta najveća tajna njegovog srca,
Srca koje ni sa jednim drugim se ne može porediti.
Plakao sam skoro,uz osmijeh od uveta do uveta-
ne vjerujući da takav emotivko zaista postoji,
da pjeva takve nevjerovatne pjesme,
tako stvarne,bliske,introvertne-intimističke-poentilističke
da je toliko zanesen da nastavlja pjevušiti
-(kao) za sebe-i kada se skroz udalji od mikrofona
i publika ga uopšte ne može čuti,nego samo gledati
kako šarmantno,(nekom možda) i komično se
pokreće u ritmu bubnja(ra),pomoćnika njegovog
na sceni.Senzacija za sva čula,pjev na englishu,spanglishu,
italijanskom i francuskom jeziku,neodoljivi plesni
ritam karipske usteptalosti na
akustičnoj gitari kojom vlada perfektno i stihovi
koji oduševljavaju-o ljubavi uglavnom,Pikasu,
Daliju,Van Gogu
i...Muzeju lijepe umjetnosti u Bostonu u kom se zaljubio prvi put!
Vrhunac je bio kada je na frenetično cičanje-insistiranje
publike nakon (samo) sat vremena savršene svirke i
visokooktanske vreline svih prisutnih srdaca
otpjevao,kao neki prekratki bis,a capella,ne
čekajući da se graja oduševljenja
što se ponovo pojavio na sceni stiša,
stihove naslovne stvari poslednjeg albuma
kojeg je inače izveo u cijelosti:
...I WAS WAITIN FOR AFFECTION
BUT I WAS LOOKING IN THE WRONG DIRECTION
WHAT I NEEDED WAS
NOT SO MUCH TO BE LOVED
AS TO LOVE...
nakon prvog refrena kao demonstrativno
napustivši scenu jer je to bila PORUKA
prisutnima,tako efektno izrečena-kakav
majstor!
Neopisivo uživanje,koncert za nevjericu-
Džonatan neuporedivo bolje zvuči uživo nego li na albumima,
toliko slatkim ali ne i tako savršeno emotivnim,
potresnim do korijenja srčane aorte,solju srca-
Suzama što se vlaži.

Mnogo te volim prijatelju moj,najnoviji najveći,
iako naše vrištanje nisi čuo,nisi izašao na
binu opet,i makar još jednu začarao nas
svojom zaČUDNOM pojavom,svojim
dragim senzitivnim glasom,svojim
zamišljenim pogledom koji kao da gleda
ravno (kroz oči) u grudi slušatelja ka kom se okreneš,
tvojim povremenim osmijesima zadovoljstva jer
te nadražaji iz ustalasane rulje emotivaca
dodirnuše,iako ovlaš samo.

Nadam se da će te jednom usrećiti neka
spektakularno senzitivna Žena,sensulna
i srećna što može biti u tvome zagrljaju-
makar više poeziju ne pisao,i ne priređivao
nam koncerte koji ostaju utisnuti u
sjećanju kao najfiniji filigrani
prepuni najdivnijih uspomena,
iz najmilijih dana dječaštva,iz
časova najljepših,zaljubljeničkih,
onih nezaboravnih.